Arhiv tekstova

Život posvećen Bogu i pomaganju drugima

Posjećujući crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu prilikom obilježavanja raznih svetkovina i slavlja uvijek sam se divila enterijeru crkve, načinom na koji je on uređen, s puno pažnje i ukusa, ali i oltaru koji je u tim prigodama uvijek bio okićen prekrasnim cvjetnim aranžmanima. Za prelijep dekor zaslužna je sestra Ozana Gucić, uvijek nazočna u crkvi u Zemunu na svim misnim slavljima i proslavama. Ona danas s radošću kaže da je Bog uslišio njene molitve da kad ode u mirovinu bude sakristijka i brine o uređenju crkve i crkvenom ruhu. S radošću je prihvatila prijedlog za razgovor za naš tjednik, a osim njene sklonosti za lijepim stvarima saznali smo još mnoge zanimljivosti iz njenoga života, koje predstavljamo u narednim redovima.

Redovnički poziv

Svoju životnu priču sestra Ozana počinje ovim riječima.
»Rođena sam u Janjevu na Kosovu, oazi Hrvata koji su se tamo naselili 1303. godine. Uglavnom su svi oni bili rudari i kujundžije. Do 1990. godine tamo je živjelo oko 6.000 ljudi, dok ih je danas daleko manji broj. Većina ih se odselila za vrijeme rata. Tada je dosta njih otišlo u Kistanje, Dubravu i Zagreb i hvala dragom Bogu, danas nas ima po cijelom svijetu«, kaže sestra Ozana nastavljajući svoju životnu priču:
»U samostan sam otišla 1955. godine. Bilo nas je 11-ero djece u kući. Moj tata je ostao bez oca kada je imao samo tri tjedna. Majka mi je bila domaćica, otac livac, a bilo nas je sedam sestara i četiri brata. Dva brata su mi umrla još dok su bila djeca. U vrijeme kada sam rješila otići u samostan, iz Janjeva nas je otišlo još pet djevojaka. Krštena sam u crkvi svetog Nikole u svom rodnom mjestu i sve sakramente sam tamo primila. Tamo sam i osjetila da nisam za brak i da me Bog zove na jedan drugi način života. Ljubav za samostanski život i redovnički poziv rodila se još od malih nogu gledajući način života sestre Norberte u mom kraju, koja je to radila s puno ljubavi i pažnje. Razmišljala sam ići kod Svetoga križa ali, pošto su tada u našem mjestu bili salezijanci iz Slovenije, oni su željeli jednu sestru poslati u mariborsku provinciju. U Niš sam došla 1957. godine i tamo ostala godinu dana gdje sam s ostalim sestrama pomagala u kuhinji. Pošto sam u Janjevu završila osmogodišnju školu, ubrzo su me pozvali da radim za časopis Blagovest u Beograd, što sam rado prihvatila. Tamo sam skupa s još jednom sestrom radila za tada jedini katolički časopis u Srbiji.«
Nakon toga sestra Ozana odlazi u novicijat u Pančevo. U to vrijeme pokojni biskup Niko Prela predložio joj je da joj da ime Blažena Ozana Kotorska što je ona tada s radošću prhvatila. 
 
Ljubav prema bolesniku

Želja za usavršavanjem nije jenjavala, kao ni njena potreba da daje sebe kako bi pomagala drugima. Ubrzo se ukazala potreba za rad u bolnici u Nišu. 
»Prihvatila sam taj posao iako nisam imala radnog iskustva u bolnici. Ali, tiho u srcu sam nosila tu ljubav prema bolesniku i Bogu sam zahvalna na tome. Kao da su poglavari čitali moje misli i moje želje da radim u bolnici. Naš ravnatelj u bolnici pomogao je meni i još dvjema sestrama da upišemo medicinsku školu u Zaječaru. Radnim danima smo radile, a privatno sam polagala ispite. Sestra Roza i sestra Suzana su radile na intenzivnoj njezi, a ja sam ubrzo prešla raditi kao instrumentarka u bolnici u Boru. Tu sam ostala 36 godina. Nakon toga prelazim raditi na  neurokirurgiju u niškoj bolnici gdje sam radila kao instruktor i bila sam odgovorna za operativnu jedinicu. Tu sam bila bliža mojim roditeljima u Janjevu što me je činilo sretnom. Bila sam odgovorna sestra i bilo je puno mladih doktora kojima sam dodavala instrumente, a 15 sestara sam obučila za taj posao. Bila sam jedina redovnica u bolnici i nikada nisam osjetila da sam zapostavljena«, kaže ona.

Uslišena molitva

Osim medicinske, sestra Ozana završila je i Visoku katehesku školu u Ljubljani i u to vrijeme bila je jedina redovnica s tom diplomom. Cijeli svoj život predavala je vjeronauk u Pirotu, Prokuplju, Aleksincu i Leskovcu. Prije 20 godina odlazi u mirovinu, ali i nastavlja raditi za Caritas punih 10 godina. Nakon zatvaranja samostana u Nišu 1993. godine, ona dolazi u Zemun.
»Oduvijek sam sebi govorila da želim, kad odem u mirovinu, raditi kao sakristijka. Bog me je uslišio, a velečasni Jozo Duspara me je prihvatio. Vodim računa o kićenju crkve, uređujem je, brinem o crkvenom ruhu, o župniku, a tu sam i u svakodnevnom kontaktu s ljudima. Mogu reći da mi je ovdje jako lijepo, da sam zadovoljna i sretna redovnica. Jedino mi je žao što nemamo sate vjeronauka, ali kada ljudi dođu na sprovod, postoje mnoge stvari koje im se trebaju objasniti, što ja rado činim«, kaže sestra Ozana.
Ona je 2. siječnja napunila 80 godina (koje, kako kaže, ne osjeća) i svoj je rođendan proslavila skupa s mnogobrojnom obitelji.  
»Moji nećaci i nećakinje iz Njemačke, Hrvatske i Janjeva, organizirali su proslavu u Beogradu. No, nije to bilo moje jedino slavlje. Prije 10 godina, 2009., slavila sam 50 godina svog života u samostanu. Najmlađi brat, od kojeg sam starija 25 godina, izrazio je želju da zajedno s ostalom braćom i sestrama proslavimo taj jubilej u našoj kući u Janjevu, u prostoriji gdje sam rođena. Bilo je prekrasno, imali smo oko 100 gostiju na ručku, a u goste nam je došao i župnik Jozo, kao i ostale sestre, svećenici i redovnici«, prisjeća se ona.
S ponosom kaže kako su ove godine krstili 45-to praunuče, kao i djecu njenih braće i sestara koji danas žive po cijelom svijetu.
»Ponosna sam na moje roditelje. Oni su se mučili u životu i lijepo su nas odgojili. Njihov primjer mi je uvijek davao snagu za budućnost. Njima dugujem za sve što sam postigla u životu, kao i za svoju redovničku profesiju«, kaže na kraju razgovara sestra Ozana.
S. Darabašić