Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Život na obali Atlantskog oceana

Marija i Ana rođene su sestre. Marija, po naobrazbi akademska slikarica, a Ana trgovkinja. Zajedno su prije četiri godine napravile jedan veliki korak – otisnule se u nepoznato, ili točnije daleku Irsku. Marija danas radi u radionici za izradu vitraža, a Ana u tvornici koja proizvodi specifičnu medicinsku opremu. S njima je i Anina kći, šesnaestogodišnja Sara. Djeluju zadovoljno i životom u Irskoj i poslovima koje rade. Skrasile su se u gradu Galway na obali Atlantskog oceana. Kratak odmor od dva tjedna iskoristile su za posjet Somboru. Tu su ih željni mama, tata, sestra i svi oni koje su ostavile kada su između ostati i raditi za malu plaću i otići u neizvjesnost odabrale ovo drugo.

Marijina priča

Marija je studij na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu okončala 2006. godine i s akademskim zvanjem se vratila u Sombor. Poslovično, posla nije bilo, ako se izuzme kratka zamjena u školi i posao na kruzeru. Uslijedio je tada posao u poznatoj somborskoj radionici za izradu vitraža. Poklopilo se da je ova radionica kretala u novi posao, izradu mozaika, pa im je bio potreban netko sa slikarskom vještinom. Ali rad na mozaicima bio joj je samo ulaznica u ovu radionicu, jer je vrlo brzo počela raditi vitraže. I pokazalo se da je to iskustvo bilo presudno da dobije posao u Irskoj i to u radionici za izradu vitraža. 
»Nisam bila zadovoljna uvjetima rada u toj radionici i odlučila sam da okušam sreću negdje vani. Naši susjedi su u Irskoj i dugo su nas zvali, tako da sam odlučila prihvatiti poziv. I otići prva. Odlazak je olakšalo i to što imamo hrvatske putovnice. Ani je bilo malo teže, jer ona je dugo imala stalni posao, kći koja je ovdje išla u školu. Prvo što uradite kada odete je potraga za poslom. Predavala sam CV doslovno svuda, ali me ni u jedan restoran gdje sam predala molbu nisu pozvali. Vjerojatno je presudilo to što nisam imala iskustva. I na koncu odlučila sam da pošaljem CV kompaniji koja se bavi izradom vitraža. Bez obzira na to što nisu imali otvoren natječaj«, priča Marija. 
Jedino iskustvo koje je imala bilo je slikanje na staklu, ali izrada vitraža više je od toga. Danas poslije četiri godine Marija zna i radi sve faze izrade vitraža. Naučila je rezanje stakla, spajanje s olovom, proces restauracije. 
»Najviše radimo restauraciju vitraža u crkvama, radimo za kafiće, privatne kuće. Ali najveći posao jesu restauracije vitraža u crkvama, jer to znači posao koji traje i po godinu dana. Treutačno restauriramo vitraže na prozorima crkve u Dublinu, koji su stari 150 godina. Sve  što radim, ne radim ja kao samostalni umjetnik već radionica Aria Stained Glass. Ja sada radim po dizajnu drugih i ono što su oni uradili prenosim u vitraž«, kaže Marija.  
A među njenim irskim radovima je i vitraž u katedrali uznesenja Blažene Djevice Marije i Svetog Nikole u Galway. Za sada bi ostala u tom poslu, jer ima slobodu da istražuje, razvija svoje znanja i vještine. 
»Ne znam bi li se od ovog posla moglo živjeti da sam slobodni umjetnik, ali ovako radeći u radionici s tradicijom, koja je na dobrom glasu može se u Irskoj živjeti od ovog posla. Da sam ostala u Srbiji, mislim da ne bih imala takvu priliku«, kaže Marija. 
Na novi život prilagođavala se dan, po dan. Ono što ističe kao najveću razliku su ljubazni i predusretljivi ljudi i uređen sustav.

Anina priča

Ana se nećkala oko ovog razgovora. A izgovor joj je bio da je njena priča posve obična, nezanimljiva, bez tog umjetničkog što ga nosi priča njezine sestre. 
»Kod mene je sve tako obično. Završila sam trgovačku školu, radila skoro 15 godina taj posao u nekoliko trgovina. I onda mi je jednog trenutka došlo da moram nešto promijeniti, negdje otići. Ne mogu vječito očekivati da me financisjki podupiru roditelji, ja moram biti ta koja će svojoj kćeri osigurati školovanje i jednostavno sam jednog jutra prelomila i odlučila: idem«, ipak nam priča Ana.
Prvi posao našla je u lancu restorana brze hrane. Kaže, bilo je tamo radnika iz svih krajeva svijeta. Nije taj posao bio ono što je baš željela, pa je tražila i našla drugi. Zahvaljujući novom poslu provela je dva mjeseca u Americi, i to na treningu, na koju je poslala kompanija za koju radi. 
»Za ovaj posao prošla sam test engleskog i test spretnosti, jer za posao koji ja radim potrebna je brzina i spretnost. Cijene i poštuju rad, a  za ljude iz Istočne Europe kažu da imaju radnu etiku i zato ih rado zapošljavaju. Radno vrijeme nam je osam sati, od sedam sati i 15 minuta do 15 sati i 15 minuta. Subota i nedjelja su neradne, ali tko hoće može raditi. Nedjelja se plaća dvostruko, a subota je 50 posto više plaćena nego radni dan«, priča Ana. 
Pitamo je i za one praktične stvari, a to su cijene. Kaže, najskuplji je najam stana i komunalije. Njih najam stana s troškovima struje košta oko 850 eura mjesečno. Hrana i odjeća nisu skupe i otići kupiti, primjerice televizor nije veliko mjesečno opterećenje. Anina kći Sara ide u žensku školu i takva je većina škola u Irskoj – odvojene su škole za dječake i djevojčice. Posebnog prijemnog za fakultet nemaju, već se na temelju postignutih rezultata u srednjoj školi pravi selekcija tko može na koje studije.
Od stranaca najbrojniji su Poljaci, ali doseljenika ima doslovno iz cijelog svijeta. No, za Irce to nije problem. 
»Stariji nas zabrinuto pitaju kako smo živjeli u doba komunizma. One srednje generacije ovaj dio znaju po sportu, Hrvatskom primorju, a oni mlađi ne razlikuju Srbiju od Sirije«, kaže Ana.
Z. Vasiljević

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay