Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Palics? Odnijela cica!

Svojedobno, ima tome dvadesetak godina, pokojni je predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara i gradonačelnik József Kasza znao upriličiti konferenciju za novinare na kojoj je govorio samo mađarski, a na primjedbe većine kolega kojima to nije materinji jezik da ga ništa ne razumiju nadmeno je odgovarao da sa sobom povedu prevoditelje. Bilo je to vrijeme, baš kao i ovo sada, kada se bivši gradonačelik na sva usta hvastao subotičkom multikulturalnošću, višejezičnošću i iznad svega tolerancijom i suživotom, dok je kao predsjednik SVM-a u praksi umio pokazati upravo suprotno: isključivost i izostanak smisla za komunikaciju.
Ovih dana – u vrijeme kada se jedan drugi gradonačelnik također u svakom javnom nastupu hvata isprazne retorike o subotičkoj multikulturalnosti, polikonfesionalnosti, višejezičnosti i, naravno, toleranciji – svjedoci smo brisanja jedne cijele nacije s »mape postojanja« na teritoriju Grada Subotice. Riječ je o putokaznim pločama na magistralnoj cesti od Subotice prema Paliću, Hajdukovu i dalje prema Horgošu i Segedinu na kojima su nazivi Subotice i Palića ispisani ćirilicom (srpski) i latinicom (hrvatski?), ali ne i na mađarskom. Na taj način putnike se na istočnom izlazu iz Grada obavještava o bar dvije uznemirujuće informacije: ili da u Subotici i na Paliću Mađari odjednom više ne žive ili isti ti Mađari za svoj grad i svoje mjesto više ne koriste izraze Szabadka, odnosno Palics, pa je to nepotrebno stavljati na ploče. Da stvar bude još zanimljivija, na izlazu iz Palića prema Subotici stoji trojezična ploča, dakle i s nazivom Palics, ali odmah do nje nalazi se dvojezična s nazivom Subotica, dakle bez Szabadke.
Nije, naravno, ovo jedini primjer da Grad ne poštuje jezik (ponekad i pismo) koje je na svom teritoriju usvojio kao službeni, jer idete li, recimo iz Subotice prema Somboru, na ulazu u Bajmak sačekat će vas ploča s ćiriličnom i latiničnom verzijom istoga srpskoga i mađarskoga imena, ali ne i hrvatske. Na taj način, baš kao i na primjeru istočnog izlaza iz Subotice i Palića, i u Bajmaku je s iste mape postojanja izbrisana jedna cijela nacija.
Nije, naravno, ovdje riječ niti o nerazumijevanju građana onoga što piše na putokaznim pločama, niti su pak one te koje utječu na podizanje mnogo bitnijih stvari kao što je standard. Najveći dio građana, bar kod nas, prema ovakvim je stvarima i više nego tolerantan. Riječ je, međutim, o jednom, da se poslužimo starim-dobrim izrazom, javašluku koji se iz Gradske kuće širi do svih ustanova koje su pod njenom ingerencijom.
Jer, dok je pokojni Kasza – ma koliko to u praksi bilo netolerantno, neinteligentno i u komunikacijskom smislu kontraproduktivno – imao pravo u sjedištu svoje stranke javno koristiti svoj materinski jezik, to živi Laban i armija podređenih mu nema kada je riječ o javnom »govoru« na teritoriju ovoga grada. Sa ili bez naziva na hrvatskom i mađarskom Hrvati i Mađari u Subotici i okolnim mjestima (još uvijek) postoje, a njihovo »simbolično« izbacivanje putem ploča govori podjednako o tome koliko je iskrenosti u frazama o suživotu, kao i o tome kakav je odnos aktualnih lokalnih vlasti prema njihovom jeziku, a samim tim i prema njima samima.
Z. R.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay