Arhiv tekstova

Tvrda besjeda

Isusov govor često je nailazio na neprihvaćanja suvremenika. »Tvrda je to besjeda«, govorili su, svjedoči nam evanđelje. Nisu mogli prihvatiti i shvatiti njegove riječi o podrijetlu odozgo, o tome da čovjek treba jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv kako bi imao život vječni, o tome kako je on kruh života. Za njih je sve to tvrda besjeda i ne mogu je slušati, tj. pitaju se tko to uopće može slušati. Njihov zaključak je da sve što Isus govori nije prihvatljivo i nije za slušanje, pa odlučuju otići od njega. I danas su za mnoge Isusove riječi tvrda besjeda i ne žele ih slušati, jer misle da je ono što on traži i govori nemoguće i nestvarno, ne samo ono što se tiče njegovog identiteta, nego prvenstveno ono što se tiče kršćanskog morala.

Mrmljanje

Zbog toga što ne mogu razumjeti i prihvatiti Isusove riječi, jer su za njih tvrda besjeda, učenici mrmljaju. Mrmljanje je još od Starog zavjeta bilo izraz ljudskog negodovanja protiv Boga. Ono je izraz nezadovoljstva, jer Bog ne djeluje prema očekivanjima, jer čovjek ne može razumjeti njegove postupke… Ono je neka vrsta tihe pobune, jer čovjek u biti zna da ne može promijeniti ništa, ali mu se ne sviđa ono što Bog čini, smatra da bi trebalo drugačije.
Iako je mrmljanje tiho izražavanje nezadovoljstva, ono se od Boga nikada ne može sakriti. I Isus je znao da učenici mrmljaju, jer je poznavao ljudska srca. A njihovo mrmljanje o tvrdoj besjedi otkriva o njima više nego što su mislili. Naime, oni Isusu zamjeraju tvrdu besjedu, a ta zamjerka otkriva njihova tvrda srca, jer tvrdo srce ne može samo spoznati svoju tvrdoću, nego je pripisuje besjedi. Ono ne može naći mjerilo u božanskom, njemu su Božji zahtjevi preteški, neizvodivi i neprihvatljivi. Ono ostaje zatvoreno u sebe, mjerilo mu je ljudsko, te Boga gleda iz perspektive svojih očekivanja. Zato mrmlja, zato odbacuje Kristovu besjedu i od njega odlazi.
A Kristove su riječi duh i život. Mrmljanje je zatvaranje srca pred tim riječima, te zatvaranje čovjeka u propadljivost i ništavilost ovoga svijeta. Otvoriti ljudsko srce pred Kristovom besjedom može samo vjera. Ona je povjerenje u ono što Krist govori, povjerenje unatoč neshvatljivosti, povjerenje kao potpuno predanje u Božje ruke.
Vjernici i danas mrmljaju, smatraju Kristov govor tvrdom besjedom i odlaze od njega, jer tko može slušati takvu besjedu. To otkriva da i danas mnogi nisu otvorili svoje srce vjeri, da u Isusa nemaju povjerenja, nego u sebi nose kameno srce, koje nije spremno na izazove koje Bog pred vjernike stavlja, a to sve zato jer se na njega ne oslanjaju, nego robuju društvenim normama koje nameće ovaj propadljivi svijet. Iako u teoriji znamo mnogo toga o Kristovom nauku i o povijesti spasenja, nismo se dali u vjerskom smislu poučiti, nego odbijamo Božju besjedu zarad nekih prolaznih ugodnosti, zarad onog što je propadljivo i prolazno.

Riječi života vječnoga

Bog pred čovjeka stavlja zahtjeve, ali mu ostavlja slobodu izbora. Ne sili ga da prihvati njegove ponude, samo mu otkriva posljedice prihvaćanja ili odbijanja. Poštujući slobodu izbora nakon mrmljanja učenika na njegove riječi, Isus pita dvanaestoricu žele li možda i oni otići od njega. Na to mu Petar odgovara: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!« (Iv 6,69). Petar ne pita kamo da ide, nego kome, što otkriva da se tu radi o odnosu osoba, a odluka učenika o ostajanju donijeta je, ne zbog mjesta, nego zbog osobe Isusa Krista. Dakle, ta odluka otići ili ostati donosi se jedino iz odnosa s onim koji ima riječi života vječnoga. Ostanak izranja iz vjere u Krista kao Sina Božjeg, iz povjerenja u ono što im govori i nudi. I njima je život vječni, kao i nama danas apstraktan pojam u koji vjerujemo, iskusit ćemo ga tek nakon smrti. Ali, jer nisu imali tvrdo srce za njegovu besjedu, nego su ga otvorili i, slušajući dopustili njegovom Duhu da u njima djeluje, snagom vjere u potpunoj slobodi donijeli su ispravnu odluku, ostati s onim koji daje život vječni.
Prihvatiti Krista i njegovu riječ nije jednostavno, jer zahtijeva od mnogih korjenite promjene života. Ostavljeno je čovjeku da sam izabere hoće li ili neće, a prije nego donese odluku mora znati da Krist ima riječi života vječnoga. Ipak, znanje nije dovoljno, potrebna je vjera koja čovjeka potiče na potpuno predanje Bogu, čak i onda kada je teško i čini se nemoguće. Da bi takvu vjeru imao, koja prihvaća sve i vodi u vječnost potrebno je slušati Riječ bez mrmljanja, otvoriti srce za Božjeg Duha i polako krenuti za Kristom.