Arhiv tekstova
Važnost kazališnog glasila i publicistike
O kazališnom časopisu Naša pozornica – A mi színpadunk, koji na hrvatskom i mađarskom jeziku izlazi u Subotici u sezoni 1951./52., 1952./53. i 1953./54. u drugoj godini njegova izlaženja u sezoni 1952./53. objavljeno je 14 redovitih i jedan prigodan broj u devet svezaka, a priredio ih je netom angažirani glumac Antun Kujavec – pokazavši se doraslim ne samo kod svladavanja rutinskih zadaća, već i složenijih uredničkih izazova, a u tom poslu pomagao mu je Mihály Virág, skrbeći za tekstove ovoga glasila na mađarskom jeziku.
Kujavec je u Zagrebu završio Glumačku školu Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. [B. Hećimović, U zagrljaju kazališta, Zagreb, 2004.]
Uoči II. svjetskog rata i po njegovu završetku član je varaždinskog kazališta, potom odlazi u Sarajevo, a 1952. godine dolazi u Suboticu, gdje se uz glumačke zadaće prihvaća pripreme, uređivanja i izdavanja kazališnog glasila.
Svaki svezak Naše pozornice upotpunjuje čitateljima uvid u ono što će se tijekom sezone 1952./53. raditi u subotičkom kazalištu. Primjerice, u dvobroju 1.-2. ponuđen je potpuni pregled repertoara za cijelu sezonu u Hrvatskoj i Mađarskoj drami i Operi, a u uvodnom uredničkom tekstu objelodanjene su umjetničke nakane subotičkih kazalištaraca kako bi se zadovoljila očekivanja i potrebe publike.
U narednom dvobroju (svezak 3.-4.) već se poseže za napisima nastalim u ozračju višeznačno intoniranog teatarskog pisma [I. Rackov, Rukovet 1.-2, 1972.], primjerice profesora Stjepana Bartolovića pod znakovitim naslovom Kazalište i književni jezik i tekst dr. Huge Klajna o značaju kazališne kritike. U narednom 5. svesku, pak, pozornost privlači članak prof. dr. Vojmila Rabadana pod naslovom Vidjet ćemo i naš prvi balet, u kojem se čitateljima pruža iscrpan prikaz razvoja suvremene baletne umjetnosti i značaj njezinog instaliranja i na subotičku pozornicu.
Dočim je u povodu prvog postavljanja Shakespearea na scenu mladog profesionalnog teatra prof. dr. Vojmil Rabadan za 6. broj časopisa Naše pozornice pripremio esejistički intoniran članak o Shakespeareu i njegovu dobu, te o dvama komedijama – Veselim ženama windsorskim u pripremi Hrvatske drame i Ukroćenoj goropadnici u izvedbi Mađarske drame subotičkog kazališta.
Kroz cijelu sezonu sustavno su tiskani razgovori s glumcima, opernim pjevačima, redateljima i drugim akterima kazališno-operne magije, kako domaćima i onima koji ovdje već dulje nastupaju, tako i s novodošavšima, koji se redovito predstavljaju publici. Uza sve Antun Kujavec je otvorio stranice Naše pozornice za kazališnu kritiku i prikaze, preuzimajući ih povremeno iz drugih glasila; subotičke Hrvatske riječi, novosadskog Dnevnika, beogradske Borbe i dr.
Za svaki broj Naše pozornice Kujavec i njegovi suradnici pripremili su, također, izbor vijesti o kazališnim zbivanjima i ne samo u Subotici i većim vojvođanskim kulturnim središtima, nego i u cijeloj onodobnoj zemlji i s pojedinih europskih pozornica. Primjerice, dr. Marko Fotez iscrpno je prikazao repertoar vodećih pariških i londonskih kazališta. Tijekom druge godine izlaženja Naše pozornice, u sezoni 1952./53., uz četrnaest brojeva izašlih u osam svezaka, priređen je i jedan prigodni broj koji se pojavio krajem travnja 1953. u povodu praizvedbe opere Dužijanca dr. Josipa Andrića. U njemu su predstavljeni skladatelj ovoga djela, a objavljen je prvi čin ove opere, kao i Kronologija hrvatskih opera od Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog iz 1845. godine, koja se smatra prvom hrvatskom operom, do Dužijance dr. Josipa Andrića, koja je izvedena te 1953. godine. Objavivši ukupno 15 brojeva u devet svezaka, tijekom samo jedne sezone Antun Kujavec se zacijelo zamorio, te je u narednom, trećem godištu, u sezoni 1953./54., uređivanje preuzeo Ivan Vuković uz potporu uredništva kojega su sačinjavali: Slobodan Sedlar, Lá-szló Pataki, Rudolf Németh i Endre Lévay, kada su objavljena samo dva broja Naše pozornice.
U prvom broju objavljen je repertoar kojega obrazlaže direktor Hrvatske drame Slobodan Sedlar, a osim toga čitateljima su predstavljeni novi članovi kazališta, Mirko Huska piše o režijskom postupku tijekom pripreme Hasanaginice, dok Lajčo Lendvai izvještava o rezultatima natječaja za suvremeni dramski tekst što ga je raspisala Hrvatska drama. U drugom broju Naše pozornice o kazališnim zbivanjima pišu Slobodan Sedlar, Lajčo Lendvai i Geza Kopunović, a objavljen je i razgovor s Nikolom Cvejićem o njegovu redateljsku postupku u povodu obnove opere Tosca. U oba broja objavljen je zanimljiv pregled kraćih vijesti. Nakon toga Naša pozornica prestaje izlaziti, moglo bi se reći za javnost posve neočekivano, upravo onda kada je sve više obećavala prerastajući u dobro uređivanu i lijepo prihvaćenu tiskovinu među čitateljima. Kada je u jesen 1954. godine obilježavana stota obljetnica izgradnje kazališne zgrade u Subotici, pripremljen je tzv. jubilarni broj Naše pozornice.
