Arhiv tekstova

Naše pjesme, naši snovi

Vjerujem da je većina čitatelja gledala cijeli, ili bar neki, insert iz filma Moje pjesme, moji snovi snimljen 1965. godine, s glavnim glumcima Christopherom Plummerom i Juliom Andrews. Osnova filma je bio uspješan mjuzikl The Sound of Music i nagrađen je s pet Oscara. Radnja je vrlo jednostavna: austrijski časnik von Trapp ostaje udovac sa sedmero djece, uzrasta od 4 do 16 godina i želi djecu odgajati na vojnički način. Nijedna guvernanta ne valja dok se ne pojavi lijepa Marija, »nestašna« novakinja obližnjeg samostana, ona oduševi djecu ali i oca njihovog. Na koncu cijela ekipa bježi iz Austrije pošto su von Trapp i Marija antinacisti, a Nijemci su upravo okupirali tu zemlju. Ovaj film me nadahnuo za naslov ovoga teksta, jer su u posljednje vrijeme pjesme pojedinih naroda postale vruće teme naših najviših državnika. Pa koje to narodne i ostale pjesme pjevamo mi Hrvati, Srbi i Mađari? Naglašavam, ja nisam etnomuzikolog i vjerojatno ne poznajem svo bogatstvo balkanske narodne muzike, ali neke sam pjesme, htio-ne htio, ipak zapamtio i ostavile su na mene snažan dojam.

Nož, čakija, brica 

Ova nabrojana mala sredstva uglavnom ljudima služe da pomoću njih režu kruh, slaninu, kobasicu itd. Zato sam se svojedobno jako iznenadio kada sam pogledao kratki, 14-ominutni film na Festivalu dokumentarnog filma u tadašnjem Domu sindikata u Beogradu 1969. godine. Za mene, film je imao čudan naziv: Kad te moja čakija ubode, uistinu pojma nisam imao što je uopće čakija. No, ubrzo sam saznao: u suštini je ista kao naša brica koja se i kod nas koristi često nenamjenski. Dokumentarac je režirao tada mladi filmadžija Krsto Papić, snimljen je uglavnom na planini Majevici, u blizini Tuzle. U filmu se pojavljuju sudionici događaja koji opisuju situacije u kojima su se potezale čakije na rodbinu, prijatelje i susjede, zbog puta, međe, ružnog pogleda ili riječi. Za mene, pored besmislenih ubojstava, najstrašnije je bilo i postojanje (narodne?) pjesme s tekstom: »neće ti trebat ni leba ni vode, kad te moja čakija ubode, nećeš trebat ići kod lekara, kad te moja čakija raspara«. Dok sam služio JNA u Sarajevu, bio sam prisutan i živom izvođenju u krčmama, ove u suštini stravične prijeteće pjesme. No, sljedeću, također u dokumentarcu pjevanu koljačku-kanibalsku pjesmu, nikako ne mogu razumjeti. Radi se o snimci, koja je prikazana i u haškoj sudnici, na kojoj grupa srpskih dragovoljaca (tzv. četnika) pozivaju predsjednika Srbije da im pošalje salatu, a za meso će se sami pobrinuti, naime zaklat će (još malo) Hrvata. Osuđeni ratni zločinac, komandant zvani vojvoda tih »vojnih formacija« na tekst nije imao primjedbu, jedino je napomenuo da on nije dobro preveden. Druga, također često javno izvođena četnička pjesma, u odnosu na ovu čini nam se, da je dječja pjesmica. Naime, riječi »koračnice«: »drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće«; obavezni rekvizit uz pjesmu je i kama, koja je u Drugom svjetskom ratu i praktično upotrijebljena uz često fotografiranje. Osim koljačkih, postoje i imperijalističke (doduše mini-regionalne), pjesmice poput: »da se Dražin barjak vije, ne bi bilo Albanije, bila bi Ravna gora, na tri južna srpska mora« (pretpostavljam da su to: Jadransko, Jonsko i Egejsko more, što znači Albanija i dio Grčke u sastavu velike Kraljevine Srbije). Povodom sjajnog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, u stilu lisice, kojoj je nedostižno grožđe kiselo, čulo se s najviših pozicija ove zemlje, da su svjetski viceprvaci slavili uz ustaške pjesme. Pošto su četnici promovirani u antifašiste, u potrazi za neprimjerenim pjesmama (druge strane) krenuo sam od lokalne riznice, poznate pisme: »’bem mater svima, a najviše Kerčanima«. Poslije pjevanja, uobičajeno su proradile i brice između stanovnika dva kvarta. Kao razvijeniji oblik ove narodne umotvorine, naletio sam (na netu), na »ustaški bećarac« u kojem polupijani hrvatski »junaci« žele seksualno općiti sa svim srpskim majkama, naravno bez njihovog pristanka. Naišao sam i na »piromansku pjesmu« iz četrdesetih godina prošlog vijeka u kojoj se pjeva: »Drinu ćemo pregaziti a Srbiju zapaliti, neka gori, neka plane, neka ništa ne ostane«. I tako dalje... vrtimo se u đavoljem krugu.

Ima li rješenja za mržnju?

Za vrijeme studija vježbao sam zajedno s jednim kolegom Zoranom R. iz Kruševca. Pošto smo stanovali u istom pravcu, nakon vježbi išli smo zajedno kući, i kao što je to normalno postali smo i prijatelji. Nakon par mjeseci odvažio se da me pita: »Imaš čudno ime, što si ti po nacionalnosti?«. Odgovorio sam: »Pa Mađar iz Subotice«. Odjednom, nastala je neka čudna stanka, zapitao sam: »Imaš neki problem s tim?« On odgovori: »U mojoj familiji mrze Mađare, jer su oni ubili mog dedu u Prvom svetskom ratu«. Sada sam se ja zamislio, jer sam znao da je moj djed isto bio u tom ratu. Nakon kraće pauze rekoh: »Što smo ti i ja krivi tome?«. Odgovorio je: »’beš sve, u pravu si, za leto ima da dođeš kod mene u goste«. Tako je i bilo, i tog ljeta u Kruševcu su me divno ugostili, a mi smo prijatelji i danas. Tako je to jednostavno, samo treba htjeti i smjeti.