Arhiv tekstova
Kruh naš svagdašnji
Nekada su vrijedni ratari nakon sijanja žitarica iščekivali vrijeme zrenja, molili se Bogu da žetva bude bogata, jer je to značilo da će lakše preživjeti nastupajuću zimu. To se događalo uglavnom u sedmom mjesecu godine, u srpnju, koji se tako zove ne bez razloga, jer se nekad u davna vremena žito žnjelo srpovima, osnovnim simbolom žetve. Sam čin sakupljanja žitarica počeo je u srpnju, a završavao se uglavnom u kolovozu, kada su kola letinu vozila u domove vrijednih domaćina. Danas je žito već odavno požnjeveno, uskladišteno ili prodano. To je rezultat promjene klime ali i promjene vrste žita, da ne pričamo o promjeni načina žetve, prije svega o moćnim strojevima i prijevoznim sredstvima. Otkada ljudi proizvode žitarice završetak žetve se oduvijek slavio raznim svetkovinama. U našem lijepom gradu žetvena proslava kod bunjevačkih Hrvata se zove Dužijanca, i upravo u nedjelju, 12. kolovoza, nakon defilea raznih folklornih udruga aktualni gradonačelnik je na sve četiri strane svijeta podigao u vis somun (kruh) ispečen od novog brašna. Ono što je za mene bilo čudno, iako relativnu većinu stanovnika grada čine Mađari, nitko od dužnosnika, čak ni pokrajinski tajnik za obrazovanje itd., inače kadar koalicijske partije SVM-a, nije našao za shodno da se građanima obrati na mađarskom jeziku, nije rekao čak ni »jó napot«, riječ koju svaki stanovnik Subotice razumije. Možda je to dio nekakvog »čudnog koalicijskog dogovora« kakvi se događaju u posljednje vrijeme, bar što se tiče postavljanja rukovodilaca, recimo npr. javnih ustanova. No, možda sam ja izvan najaktualnijih tokova politike i rukovodioci su se dogovorili da će na Paliću 19. kolovoza, u okviru proslave imendana prvog mađarskog kralja Istvána, dužnosnici samo »mađarati« i nijedna slavenska riječ službeno neće biti izgovorena, u što ja ipak sumnjam. Tko zna, u doba sveopće tolerancije i međusobnog uvažavanja svašta je moguće.
Kako je bilo u socrealizmu?
Nekadašnja socrealistička elita (komunisti) žetvene svečanosti su zamislili kao svegradsku manifestaciju tri dominantna naroda koji naseljavaju Suboticu. Sjećam se na prvim žetvenim svetkovinama koje su se službeno zvale »Žetvene svečanosti, Dužijanca, Aratóünnepség« na prostoru oko Gradske kuće bili su postavljeni ugostiteljski šatori u kojima je bila i živa svirka s pjevačima i pjevačicama, služila su se razna jela, uglavnom paprikaši i roštilj, a piće se točilo bez prestanka sve do jutra. Bilo je i prigodnog vatrometa. To se tako odvijalo nekoliko godina, kada je uslijed »nestručnosti« došlo do eksplozije ispred tadašnjeg restorana Spartak, a prilikom ove nesreće došlo je i do težeg ranjavanja nekoliko prisutnih. Odgovorni su kažnjeni, a ovakav tip žetvenih svečanosti je praktično ukinut. Koliko se sjećam, razne dužijance su se održavale u okolnim naseljima gdje žive bunjevački Hrvati, u gradu je bio samo defile bez pratećih manifestacija na samom trgu, a u selima gdje žive Mađari u jesen su organizirani Berbanski dani, čija se središnja svečanost održavala na Paliću, a kao atrakcija pečen je i cijeli vol na ražnju, a o točenju rakije i vina da ne govorim. Znači, dvije u suštini potencijalne svegradske i turističke atrakcije ostale su na razini lokalnih događanja. Na razini cijele zemlje počeli su slični procesi razdvajanja, na žalost ne tako mirno, kao u Subotici.
Moja vizija gradskih svečanosti
I danas ako kažemo »idemo u grad«, podrazumijeva se da idemo u centar grada. Moj pokojni profesor Ranko Radović je tvrdio: »ništa ne odaje bolje grad, nego njegov glavni trg«. Kakav je danas naš glavni trg? Sredinu trga »krase«: zelena fontana, koja već godinama ne radi, upropašćena je nestručnim održavanjem. Nekoliko gradonačelnika & co. imali su samo maglovite ideje što da se uradi. Pored mrtve fontane stoji jedan ne baš uspješan spomenik jednom srednjovjekovnom historijskom liku i njegovim »tobožnjim suradnicima« koji sa Zabatkom nisu baš imali neku čvrstu vezu. Nasuprot Gradskoj kući trg uokviruje tzv. Kazalište. Kulise građene u stvarnoj veličini, zasad bez ikakvih unutarnjih sadržaja. Ovakvu pustu sliku centra ne spašava ni poludnevni defile udruga u narodnim nošnjama sa sve malobrojnijim promatračima. Kao glavni arhitekt predlagao sam nadležnima da Dužijancu stvarno pretvorimo u bar jednodnevnu manifestaciju. Rekao sam treba vratiti ugostiteljske šatore s muzikom, neki »demokrati« s podsmjehom su rekli: »da je to seoski vašar«. Predlagao sam i da u ulici Crnog Jovana Nenada, gdje su bile zanatske radnje, grad besplatno podijeli prostor svim pekarima, da na prigodnim tezgama prikazuju i nude pekarske proizvode, uz zalogaj nekog sira i gutljaj vina, što uz kruh odlično ide. Naravno, treba dati i ostalim obrtnicima, umjetnicima, uličnim sviračima prostor. Ni ovaj prijedlog nije prihvaćen. A ja sam tako nešto doživio u Gracu, prije 30 godina na njihovoj gradskoj manifestaciji, zato sam tako nešto i predlagao. Naravno, trebalo bi reći nekoliko riječi o kruhu, o kvaliteti kruha koji jedemo. Priznajem, ja ali i mnogi moji poznanici odavno nisu jeli pravi kruh, a žita bar (još) imamo.
