Biciklom na more (II. dio)
Kada putujete automobilom, pogrešna skretanja vas koštaju samo vremena ali kada je vaše osnovno prijevozno sredstvo danima bicikl i kada se ono događa kada mrak pada, a vas snaga napušta onda to umije biti mučno. Mi, na sreću, nismo imali mnogo takvih pehova. Zapravo, samo dva. Prvi je bio baš u Tuzli do koje smo stigli i u prethodnom tekstu. To prvo nije baš ni pogrešno, nego kao dodatna putanja jer smo stigli do Tuzle ranije i imali smo vremena realizirati Alfredovu ideju i obići jezero Modrac jer smo od njega bili udaljeni samo 15km. Ta udaljenost doista nije mnogo, ali kada tome dodate uspon na kom smo se našli i koji je valjalo ispenjati i čak ni tada ne uspijete naći željeno jezero niti put do njega, onda vam sve postane mučnije. Uspjeli smo naći izvor kiseljak i natočiti mineralne vode i to je bilo okrepljujuće u gladnom momentu. Bili smo premoreni i našli smo se na okretnici autobusa. Jelena je imala ideju da nas bus vrati na put, ali vozač nije pristao ubaciti nam bicikle tako da smo se pomirili sa situacijom i biciklićima našli put do Tuzle.
Sve te usputne stvari i dojmovi
U Tuzli smo prvo otišli do čuvenih slanih jezera, ali nismo uspjeli privoljeti simpatije ljudi na ulazu i dobiti dozvolu da unesemo i bicikle, a kako je skidanje bisaga i svih stvari s njih bio baš proces, odlučili smo ih uskratiti našeg prisustva i odmah otići u čuvenu Limenku na ćevape. Mjesto koje morate obavezno degustirati. Inače, sama Tuzla mi se baš svidjela, kao i Zdenka koja nam je bila divna domaćica i koja je od svoje dnevne sobe napravila pravi mali hotel za našu družinu. Zapravo, poslije svih domaćina i ugađanja koje smo imali, mislim da smo baš imali sreću i živjeli smo kao mali bogovi. Jeli smo super klopu, spavali na divnim krevetima, kušali odlične specijalitete, otkrivali čarobna mjesta, išli čak i u wellness centar. Doduše, ovo posljednje ugađanje je izvanserijsko i za njega posebnu zahvalu dugujemo našem domaćinu i prijatelju Anti. Čovjek koji vam je u stanju toliko ugađati da vam bude neugodno koliko vam je ugodno. Koliko god bježali u prirodu ljudi su ti koji ostave veliki dojam na vas. Sjajno je bilo sresti i roditelje moje školske drugarice koji su se vratili u svoj voljeni Mostar i tamo nas toplo dočekali i ugostili. O čarima Mostara nema potrebe posebno pisati.
Usputne stvari su svakako i dva divna izvora koja smo obišli: vrelo Bosne i vrelo Bune. Totalno dva različita i fenomenalna prizora prirode. Zapravo, dojam su ljudi i prizori i mi. Nevjerojatni su napori koje je čovjek spreman napraviti zarad viših ciljeva. Petar je bio član naše grupe koji je bio najmanje fizički spreman i on je na ovaj put krenuo doslovno iz fotelje i to na trkalici koja ni malo nije prilagođena i stabilna za spustove po Bosni, a još manje ima dobar prenos za nemilosrdne uspone. Uz male razmjene bicikla s Jelenom, Petar je uspio na svoj 33. rođendan pobijediti sebe i sve one surove uspone uz samo dvije velike krize kada je pomišljao zaustaviti kamion i sačekati nas u Sarajevu. Dojam su i tuneli. Tunel kod Konjica, po imenu Ivan nikada neću zaboraviti. Bilo je toliko bučno u njemu i u jednom momentu je pored mene prošao motor koji je turirao. Bila sam preplašena i sjećam se kako su mi suze samo potekle u momentu kada sam izašla iz tunela i naslonila bicikl na neku ogradu. Poslije sam išla autom nekoliko puta kroz ovaj tunel, a on je djelovao veoma miroljubivo. Dojam je i burek ispod sača u Jablanici, i kilometarska vožnja uz tirkiz Neretve, i osjećaj da si veoma mali u odnosu na bosanske gromade prirode. Dojam je Ušće Neretve u Jadran i domaćin Martin i dvije noći u njegovoj prikolici. Dojam je trajekt za Hvar i višesatni pritajeni hvarski usponi.
Da, stigli smo biciklima do mora
Kada smo se iskrcali na Hvar, ostalo nam je oko 60 km do Vrboske u kojoj su nas čekali prijatelji i smještaj. Činilo se kao lagan zalogaj, ali se ispostavilo da ćemo još satima pedalati po podnevnom suncu. Bilo je to ispitivanje krajnjih granica koje je bilo nagrađeno i pogrešnim skretanjem. U samoj Vrboskoj smo skrenuli primamljeni sjajnim spustom da bismo ubrzo zaključili da je u pitanju pogrešno skretanje i bili smo prinuđeni ispenjati taj isti fini spust. Malo mi je oko zasuzilo u tom momentu, a emocije mi se izmiješale.
Da, stigli smo biciklima do mora. I nakon dva dana nagradili sebe trčanjem hvarskog polumaratona. Baš smo bili zvijeri ako mene pitate. Odsanjali smo i ostvarili i napravili prostor za nova sanjanja. Toscano, spremi se za nas.
Gorana Koporan