Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ostvarila djetinje snove

Danas najstarija živuća sonćanska krojačica, osamdesetdvogodišnja Marija Ilinčić, svima znana kao Marica Dončeva, živi blizu svojeg šivaćeg stroja, ali ga više gotovo i ne rabi. U obiteljskoj kući živi s kćerkom Ljubicom Domić, umirovljenicom i unukom Ivanom, liječnicom, specijalisticom pedijatrije. 
Kada i kako se u Vama rodila želja za poslom kojega ste radili cijeloga života?
Još odmalena sam svima govorila da ću, kad porastem, biti šnajderka. U ranim djetinjim danima najomiljenije su mi bile igre u kojima sam šnajderka. Kako dječja mašta može svašta, sama sam izradila i svoj šivaći stroj. Preko jedne kočanje bih stavila daščicu i to bi mi bio nožni pogon, a rukama bih uz pomoć igle i konca svojim lutkama šivala odjeću. Nisam imala ni lutke, sama sam ih izrađivala od priručnih materijala. Te lutke su u igri bile moja djeca, pa bih kobojagi krojila i šivala odjeću za njih. Tako sam se godinama igrala i sanjala kako ću, kad porastem, odista postati šnajderka.
U prvim ste poslijeratnim generacijama izučenih krojačica u Sonti. Kako ste stupili na taj put? 
U vrijeme kad sam trebala započeti učiti zanat, šnajderki u selu nije bilo puno, tako da baš i nisam gajila velike nade da će me neka od njih uzeti na zanat. Pomirila sam se sa sudbinom i svoju perspektivu vidjela isključivo u radu na paoršagu. No, život se valjda uvijek pobrine za neki sklad naših želja i razvoja događanja. Tako je 1946. godine u Sonti organiziran tečaj krojenja i šivenja, vodila ga je Anica Kratofil iz Vinkovaca. Pitala sam oca mogu li se prijaviti. Znao je koliko to želim i dopustio mi je izučavanje voljenog i toliko željenog zanimanja. 
Kako je izgledalo Vaše naukovanje?
U početku smo radili teoriju, ne baš dugo. Najviše znanja stekle smo kroz praksu. Naučile smo osnove rada sa šivaćim strojem, uzimanje mjera modelu, krojenje prema mjerama, šivenje i glačanje. Pri kraju tečaja već smo radile i uslužno krojenje i šivenje. Danas bismo s tada naučenim bile modistice, stilistice, kreatorice, a sve u jednoj osobi. Uspješno sam završila tečaj i osjećala sam se sposobnom i potpuno obučenom za samostalni rad. 
Kako je izgledao Vaš radni vijek? 
Odmah po završetku tečaja otac mi je kupio šivaći stroj, za ono vrijeme legendarnu singericu. Radila sam s voljom, a valjda sam bila i darovita za taj posao, pa sam brzo stekla dobar broj mušterija. Konfekcijske robe tada još nije bilo, nije bilo ni univerzalnih gotovih krojeva, pa sam sve odjevne predmete radila po mjerama uzetim od mušterije. Po tim mjerama bih iskrojila materijal, dijelove provizorno spojila, pa pozvala mušteriju na probu. Dotjerala bih detalje, pa bih tek tada sve ušila na stroju. Kroz sve ove godine stekla sam puno mušterija, a danas mi je jedino žao što me oči i ruke više ne služe, pa mi ovaj stroj sada samo čuva uspomene. Jedino ponekad sjednem za njega i popravim ponešto za sebe i svoje ukućane.
Privatni život nije Vas baš milovao. Kako ste ga proživjeli?
Teško. Ostala sam udovica s 33 godine i kćerkom od devet i pol godina i svekrvom od osamdeset. Da ne duljim, ubrzo sam, u dogovoru sa svekrvom i mojim roditeljima prodala našu kuću i sve tri smo se preselile u našu današnju obiteljsku. Svi smo se dobro slagali; osim krojačkog posla radila sam i s roditeljima na poljoprivredi, a svekrva je bila zadužena za naš veliki povrtnjak u sklopu okućnice. Ja sam nekako usklađivala rad na njivama s radom u krojačnici, često i nauštrb spavanja. Suprug Stevan bio je iz Dalja, pravoslavac. Bio je jako dobar čovjek, obitelj mu je uvijek bila na prvom mjestu. Iako nismo bili vjenčani crkveno, i danas, u znak sjećanja na njega, ja obilježim i pravoslavne blagdane, a po srcu redovito držim naše, katoličke. 
Ivan Andrašić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay