Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Zaboravljeni globus ljepote

Iako su – što bi Velimir Milošević rekao u svojoj pjesmi – »vojska najjača«, djeca su prva izgubila bitku u ratu neukusa koji se globalno vodi preko televizijskih i drugih ekrana. I ne samo da su tu bitku već odavno izgubila ukidanjem, recimo, osmišljenih sadržaja na javnom servisu (Radioteleviziji Srbije, konkretno), poput davno prošlih školskih programa u jutarnjim i poslijepodnevnim satima, nego se umrtvljene dječje duše zlorabe u cilju širenja sveopćeg šunda, kiča i izopačenih vrijednosti koji kao vjesnici Apokalipse vladaju ovim prostorima već puna tri desetljeća.
»Jao, Bože!, Jaaao, jaaao, majko moja. Ćao, ko si ti?«, prigodno »iznenađena« za potrebe publike TV Pinka reći će jedna članica žirija s velikim tamnim naočalama i usnama (moguće i grudima) koje se tope na suncu i u blizini uključenog radijatora u trenutku dok publika u areni programa vrišti od ushićenja, jer se na sceni pojavio sedmogodišnji Nikola koji na pitanje što će raditi odgovara »ja ću da repujem«.
Prigodno odjeven, sa 90 stupnjeva zaokrenutom i bećarski nakrivljenom kapom, većom za nekoliko brojeva od njegove glavice, Nikola »repuje« na neko elektronsko zavijanje Cece ili neke njoj slične kreštaljke, stimuliran pljeskom publike i ritmičnim njihanjem članova žirija u programu pod nazivom Ja imam talenat.
Možemo samo zamisliti radost roditelja, susjeda, rodbine i drugova ispred tv ekrana dok Nikola »repuje« uz teško razumljive stihove u kojima se razabire nešto poput »Šta čekaš? Navali! Dođi, pa me zapali«, »skini armani« itd., isl. Koliko je samo tu truda doma bilo uloženo! Više nego za program dočeka predsjednika u školi. Ali, isplatilo se. Nikolu je vidjelo milijun i tucet čika i teta s istančanim muzičkim ukusom. A možda i poneki pedofil. Ali, što ćeš: to ti je »rizik profesije«.
S druge strane ovog košmara nalazi se i od mnogih roditelja i od većine voditelja davno skrajnuti i zaboravljeni lijepi san u kom neka druga djeca pjevaju o mišu koji je dobio grip, pa je zbog toga sjeo u džip, prevalivši put dugačak da ga pregleda doktor mačak. U tom snu – u kom su nekoć, uživo ili u studiju, glavni likovi bili Minja Subota, Arsen Dedić, Dragan Laković, Zdenka Vučković, Kolibri, Zagrebački mališani i još brojni drugi junaci našeg djetinjstva – kuće su bile od čokolade, a prozori od marmelade. Dok je, recimo, tužni zeko tražio smrznuti potočić, dotle je grupa djece išla u Afriku da sadi papriku; dok vuk nije shvatio koliko štete nanosi sam sebi stoga što je buba lenja, dotle su se sporazumjeli čak i beli slon i telefon.
Ali, šalu na stranu (ako je ova poštapalica uopće prigodna za jedan ovako vedri tekst): tajna ljepote dječjih pjesmica sadržana je upravo u njihovoj ljepoti! Uuuups, jednostavnosti. A, opće je poznato (bar odraslima) da je put do jednostavnosti najsloženiji, jer ga u prethodnoj zagradi spomenuti odrasli uvijek zakompliciraju i zamrse toliko da ga ni Ivica ni Marica kasnije ne mogu pronaći.
Na svu sreću, djeca nemaju tih problema: jednostavnost, kao najsloženiji oblik ljepote, nepogrešivo prepoznaju čak i kada još ne znaju značenje stihova »London bridge is falling down« ili pak što znači »Five little ducks«. Umjesto riječi (koje će vrlo brzo upiti bolje od svojih roditelja), prepoznaju vesele, upravo njima primjerene taktove i harmoniju koje neće zaboraviti dok su živi.
Pred onim tko voli dječje pjesme – a ne voli ih samo ona(j) tko želi biti »odrastao«, odnosno ona(j) bez duše – nalazi se, ali baš u najdoslovnijem smislu, globus ljepote, jer su svi odrasli u svakom narodu našli makar malo vremena da kroz uspavanku, brzalicu, brojalicu ili umjetničku stihotvorinu izaberu najnježnije note, akorde, skale i ljestvice kako bi svojim potomcima nerijetko dočarali svijet za kakvim sami uzaludno žude. Otuda i nije čudno što su dječje pjesme sastavni dio mnogih narodnih igara. Sjetimo se samo Pikuše (Međimurje), poskočica Házasodik a tücsök (Ženi se cvrčak), Érik a szőlő (Zrije grožđe, Dél alföld) ili, tako bar djeluje, gotovo kompletnog repertoara slovačkih narodnih plesova, pa će i tvrdnja iz prethodne rečenice dobiti na težini i razumijevanju.
To što se dječje pjesme kod nas gube već i u vrtićima (i tamo su već, provjereno, svojim »materijalima« prisutni Aca Lukas, Sneki i ostali poznati umjetnici) ne znači da su one démodé nego znači da s ovim društvom nešto ozbiljno nije u redu. Ne njegovati u školi, na radiju, televiziji i javnom životu uopće ljubav prema djetetu nego ga od najranijih dana mentalno silovati »vrijednostima« koje se ne uklapaju u njegovu prirodu u stanju su samo ozbiljno bolesna društva. Društva koja će, već koliko sutra – za komercijalne potrebe »gledanosti« – svoju djecu slati u Parove, Zadrugu ili Farmu kao najraniju obuku koja prethodi naknadnom novačenju u život s one strane zakona, morala i logike.
Stoga, ukoliko sebe ne doživljavate kao da ste dio oboljelog društva (što mi u većini, nažalost, jesmo), umjesto nekog »hita« za odrasle odmah pustite Arsenov Kad bi svi... Dok Vi tako, još sa svježim obećanjima Predsjednika, maštate o tome kako će uskoro skočiti plaće, pustite Ivu da istrči na ulicu kom sa svojim društvom neće biti teško zamisliti da je lokomotiva. Samo... Gdje naći Ivu? Da nije otišao kod Nikole?
Zlatko Romić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay