Arhiv tekstova

Bocan, Pišta, Kika...

Mnogo je strastvenih nogometnih zaljubljenika koji napamet znaju nabrojiti bar jedan sastav omiljenog im tima ili reprezentacije. Pa, sjetite se samo grozničavih unutarnjih preispitivanja »Bach, Mozart, Chopin...«, odnosno »Škrba, Berjan, Baljić« uoči prijemnog ispita kandidata za Muzičku akademiju u Sarajevu iz nezaboravne Top liste nadrealista. Ali kada biste takvim zaljubljenicima počeli nabrajati postavu: Cveta Sladić – Čiča, Boško Nikolić – Bocan, Stevan Kormanjoš – Pišta, Ivan Nikolić – Kika, Josip Kovač – Joška Hanjo, Josip Familić – Todor, vjerojatno sve do Stevana Nikolića – Crnog Steve ne bi ni naslutili posljednje, a zapravo početno ime Janike Balaža, kapetana nadaleko čuvene glazbene momčadi Osam tamburaša.
Ta postava, koja je ime dobila po jednoj od najpoznatijih pjesama Zvonka Bogdana, od prošloga tjedna izložena je pred ulazom istoimene vinarije na Paliću kao simbol zahvalnosti više generacija »tamburašima s Petrovaradina«. Odluka menadžmenta vinarije Zvonko Bogdan da u broncu izlije jedan od najpoznatijih tamburaških sastava na prostoru Panonije u tom smislu ne samo da je odličan i više nego li primjeren marketinški potez nego i sa stajališta kulture popunjava sve širu rupu koja na ovim prostorima nerijetko predstavlja nacionalni ili ideološki jaz. Najbolji primjer za to su nedavno postavljeni spomenici i biste Mátyásu Korvinu (u istoimenoj ulici), odnosno kralju Aleksandru i vojvodi Mišiću (na prostoru mini Jugoslavije) kao svojevrsni stražari privatnog obilježavanja teritorija, pri čemu je za Korvina njegov »vlasnik« Lajos Csákány blagoslov za takvo što dobio od Skupštine grada, a Blaško Gabrić odlukom da pored biste Josipa Broza Tita postavi lik zbog kog je vođa Komunističke partije Jugoslavije tamnovao na sebe navukao dodatni podsmjeh dobrog dijela ovdašnje javnosti.
Objektivno govoreći, nije specifičnost Subotice da na svoje javne (a u posljednje vrijeme sve češće i privatne) površine postavlja spomenike koji iz različitih razloga mogu biti prijeporni za dio njezinih stanovnika. Ne, vojskovođe, ratnici, političari i ideolozi u teoriji i praksi svih fela šire se i vrve na ovim prostorima k’o ambrozija, pa su Jovan Nenad Crni i spomenik Njihovoj vernosti tek odraz neprolazne uzaludnosti sveopćeg neukusa i primitivizma.
U tom smislu, posao što ga je uradio autor skulptura Franjo Mačković ne samo da za »turističku ponudu« Subotice djeluje osvježavajuće nego i posve primjereno. Iako, osim Josipa Kovača, nitko drugi iz ovog sastava nije rođen u ovom gradu, Osam tamburaša se u ambijent Subotice uklapaju posve prirodno, bar onoliko koliko je prirodno i postojanje spomen ploče nenadmašnom prevoditelju Alana Forda Nenada Brixyja na njegovoj rodnoj kući u Varaždinskim Toplicama. Osim toga, postavljanjem ovih spomenika u logičnu cjelinu potvrđeno je, bar kada je kultura u pitanju, i jedno zlatno pravilo: Grad često bolje funkcionira kada se u njegove poslove ne miješa lokalna samouprava.
Z. R.