Arhiv tekstova
Sve je (bilo) politika
»Šta to geometri miru u Karlice?«, »Vidio sam nikake kolceve usrid mojeg oranja«... Iznenađeni Berešci s jeseni 1991. godine nisu mogli vjerovati u objašnjenje koje su potom čuli od tadašnjeg tajnika Mjesne zajednice da se sprema iskopavanje novog, pozamašnog kanala koji će presjeći parcele najplodnije crnice u istočnom dijelu bereškog atara. Nije bilo nikakvoga prethodnog javnog objašnjenja o tome.
Skupina ratara čije su se parcele u Karlici (predio u istočnom dijelu atara Berega, prema Gakovu) pružale okomito spram već vidljive trase novog kanala, a u kojoj su bili Josip Tucakov, Živko Periškić, Stipan Gorjanac, Grga Katačić i još nekoliko Berežaca sastajala se više puta i vijećala o tome kome se i kako obratiti. U jednom su bili složni, a to je da nikakvo opravdanje ne mogu prihvatiti za presijecanje svojih najboljih njiva po polovici novim kanalom.
Uspješna inicijativa
Somborske općinske poljoprivredne službe, koje je odmah mobilizirao vrlo agilni tajnik Mjesne zajednice, nisu im uspjele dati odgovor na to kako je došlo do toga da vlasnici nisu obaviješteni o tome što se planira na njihovim parcelama. No, relativno brzo su došli do najviše razine odlučivanja u poljoprivredi toga vremena, do Somborca Veljka Simina, ministra poljoprivrede u Vladi Srbije (premijera Dragutina Zelenovića). Kako svjedoče bereški žalitelji, Simin se šeretski nasmijao: »Došli ste da mi se žalite, a niste glasovali za mene i listu moje partije«, aludirao je tadašnji visoko pozicionirani socijalist na rezultate netom održanih prvih višestranačkih parlamentarnih izbora u Srbiji. Objasnivši značaj projektiranog kanala, rekao je da ne zna točno zašto je planiran baš na tom mjestu, te uputio žalitelje na projektantsku tvrtku koja je izradila izvedbeni projekt. Onome tko vjeruje u slučajnost, lako je okarakterizirati činjenicu da je jedan od vodećih članova projektantskog tima bio mr. Joza Tucakov, hidroinženjer, podrijetlom Berežac. Kada su ga žalitelji susreli on je, pomalo zbunjen, rekao da je mislio da Beregu čini uslugu projektiranjem kanala koji se lako i jeftino može rabiti za navodnjavanje. No, žalitelji nisu tako mislili, te su sugerirali pomjeranje trase prema jugu. To je kasnije i učinjeno. Kanal je do polovice posljednjeg desetljeća proteklog stoljeća i iskopan na granici atara Berega i Koluta, a njive u Karlici i Vasinom dolu ostale su gotovo potpuno sačuvane (osim nekoliko metara na samom njihovom južnom obodu). Berešci sada objašnjavaju da je »sve to bila politika«.
Šira slika
Šira slika, čiji samo sićušni kut su Berešci imali prilike vidjeti i osjetiti, možda govori malo više. Na rješavanju problema dovođenja vode u sjevernu Bačku radi navodnjavanja poljoprivrednih parcela nakon II. svjetskog rata sudjelovali su brojni stručnjaci. Počevši od 1968. godine razmatrana je mogućnost opskrbe vodom iz Dunava vodozahvatima lociranim u Mađarskoj, kod Baje. Godine 1973. hidrograđevinari iz tadašnje tvrtke DTD izradili su elaborat opskrbe vodom ovih teritorija, po kome bi se voda samo jedanput, i to na vodozahvatu, podizala za oko 28 metara visine, te bi se prirodnim padom dovodila do planirane akumulacije Plazović kod Riđice. Planirani načini dolaska vode do ove zamišljene akumulacije su se u međuvremenu mijenjali, no po svim varijantama voda iz Dunava se iz nje transportirala prema Palićkom jezeru.
Konkretnu inicijativu za rješenje ovog problema pokrenulo je Izvršno vijeće SAP Vojvodine 1974. i u nju uključilo sve općine sa sjevera Bačke. Traženi su i međunarodni kreditori. Po konačnome rješenju (dovoda vode od Dunava do Palića), trasa kanala Stanišić – Bezdan u početnom dijelu trebala je ići po postojećem kanalu Vrbas – Bezdan, zatim da skrene prema sjeveroistoku do Koluta, prijeđe preko toka Kiđoša u pravcu Gakova, odatle dalje na istok do akumulacije kod Stanišića. Od te akumulacije projektirani kanali bi također išli prema istoku, pokraj same granice s Mađarskom, prema Aleksi Šantiću i Bajmaku. Godine 1985. izrađeno je Generalno rješenje sustava za opskrbu vodom sjeverne Bačke (455.000 ha). U konačnom srazu sustav bi činili veliki vodozahvati: 12 umjetnih akumulacijskih jezera, 260 km magistralnih kanala i 20 crpnih stanica. Ukupna cijena cijelog projekta iznosila je, preračunato na tečaj dinara 2000. godine, oko 42 milijuna današnjih eura.
Planirano mnogo, malo urađeno
Ono što je urađeno do sada je, barem u podsustavu Plazović, jako malo. Izgrađen je spoj kanala s desnom obalom rječice Kiđoš u ataru Koluta. Odatle on ide prema istoku, pokraj bereške Karlice i Vasinog dola, sve do puta Gakovo – Riđica, u duljini od osam i pol kilometara, i većim dijelom čini granicu atara Berega i Koluta. Kanal je prazan, osim njegovim kratkim dijelom početka duljine 660 metara koji je spojen s Kiđošem i koji se iz Kiđoša prirodnim putem puni vodom, sve do prvog mosta. Preko ovog dijela kanala (od Kiđoša do puta Gakovo – Riđica) izgrađeno je pet mostova koji povezuju dva atara. Kanal se manje ili više redovito održava (iako prazan!), naravno javnim novcem. Kosi se vegetacija na njegovim nožicama i u koritu. Oni bereški poljoprivrednici koji imaju njive koje udaraju o sjevernu nožicu nasipa često sami kose naraslu vegetaciju kako bi tamo gdje su nekada imali lenije ipak mogli okrenuti svoje strojeve tijekom rada. Na sreću bogatoga živog svijeta, planirane akumulacije nisu izgrađene u koritu Kiđoša kod Riđice i na bari Jezero između Stanišića i Kaćmara. Još uvijek. Za sada nema u javnom prostoru spomena o tome da će vodoopskrba sjeverne Bačke biti trajno, potpuno i funkcionalno riješena kako je ovim projektom zamišljeno. Pojedini dijelovi ovoga sustava, akumulacija Budžak kod Ade, kanal Tisa – Palić, akumulacija Beljanska bara kod Turije, akumulacije kod Čonoplje i Skendereva su završene ili fazno završene, no cijeli sustav nije. O akumulacijama kod Malog Iđoša i Srbobrana se povremeno nešto progovori. Opći deficit vode u Vojvodini, posebno na srednjebačkom lesnom platou će možda požuriti oživljavanje ovoga sustava.
Više od politike
Do tada se čini da su Berešci bili u pravu. Izbjegnuto je rasparčavanje najkvalitetnijh oranica i povećanje troškova njihove obrade. Projektiranoga navodnjavanja nema i nije na vidiku. Duh nemirenja s nametnutom situacijom i sloge oko zajedničkog stava bio je posve raritetan za ondašnje burno vrijeme, kada se većina stanovnika ovog mjesta trudila ne eksponirati se javno, čekajući bolje vrijeme. Možda je upravo iz tog razloga i bio toliko postojan. Bereška inicijativa izmjene trase već projektiranoga kanala uspjela je u vremenu u kojem nije bilo sustava traženja informacija od javnog značaja, nije bilo internetskog informiranja, nije bilo mobitela, nije bilo visoke svijesti javnosti za zajedničkim interesom... Uspjela je u vrijeme bremenito napetostima u ovom šokačkom mjestu i okolici, općim raspadom normalnosti u ondašnjoj državi. Uspjela je jer su njezini inicijatori bili složni i građanski izvanredno poduzetni. Usprkos neznatnoj težini bereških izbornih glasova, oni se pažljivo iščitavaju i tumače na općinskoj razini (tada kao i danas). Možda je »sve to bila politika«, no moguće je da je bilo i nešto više od nje.
Marko Tucakov
