Arhiv tekstova

Pihtijasta autonomija u betonskom okviru

»Pozivamo sve vojvođanske političke i društvene snage da se udruže u zajedničkoj borbi za dostojanstven i ravnopravan položaj Vojvodine u Srbiji! Okupite se oko ideje, a ne oko lidera! Beograd će saslušati Vojvodinu samo onda i tek onda kada njen glas bude snažan i jedinstven«, posljednji je od jedanaest zaključaka nakon savjetovanja »Vojvodina i Srbija – 100 godina poslije«, koje je prošlog četvrtka, 7. lipnja, održano u Novom Sadu.
Dvadesetak sudionika skupa, kog je organizirao Vojvođanski klub, u zaključcima su istaknuli i kako su 1918. predstavnici dijela građana Vojvodine (slavenskog podrijetla, koji su činili tek trećinu ukupnog stanovništva, prim. a,) donijeli svoju odluku, postavivši ujedno i pitanje »imamo li mi pravo na našu odluku« i dajući odmah i potvrdan odgovor, jer je »borba za Vojvodinu obrana imovine, prava na slobodu, prava na čast – koja ne zastarijevaju«.
Oko suštinskog pitanja, »borbe za Vojvodinu«, međutim, i na samom savjetovanju mogla su se čuti oprečna mišljenja. Dok je, recimo, predsjednik Vojvođanske partije Aleksandar Odžić istaknuo kako je odluka o prisajedinjenju Vojvodine Srbije bila »čin okupacije«, te da Vojvodina poslije sto godina treba osvojiti svoj »puni politički i ekonomski subjektivitet i sve ono što podrazumijeva da samostalno može funkcionirati«, a profesor političkih znanosti i bivši predsjednik Narodne seljačke stranke Dragan Veselinov bez uvijanja rekao da »tko je god htio pod srbijansku šajkaču – najebo je«, dotle politolog dr. Radivoje Jovović smatra kako se retorika za viši stupanj političkog subjektiviteta Vojvodine mora »prilagoditi vremenu«, odnosno da se zahtjev »Vojvodina Republika« u javnom govoru mora izraziti na prihvatljiv, a ne odbijajući način. Kao primjer(e) za to on je naveo praksu u Italiji, Austriji ili Njemačkoj, gdje pojedine regije, iako nisu republike, imaju vrlo visoki stupanj ekonomske i političke samostalnosti.
Kao otežavajuću okolnost u aktualnoj »borbi za Vojvodinu« više je sudionika istaknulo kako je ona u suštini nadnacionalna, te da inzistiranje na ekonomskim i pravnim pitanjima nema šanse kada im se suprotstavi nacionalizam, koji je (i) u Vojvodini dominantan u posljednjih trideset godina. Posljedice toga su, recimo po mišljenju umirovljenog profesora dr. Julijana Tamaša, katastrofalne: nakon tri kolonizacije etnički sastav Vojvodine za milijun je ljudi izmijenjen u korist Srba što je, kako je naveo, rezultiralo time da danas u Vojvodini »neki imaju po dvije države, a neki nijednu«. Nije, međutim, samo izmijenjeni nacionalni sastav, a s tim i pripadajući mentalitet i kulturološke razlike, naveden kao krupna promjena slike Vojvodine, koju su, po mišljenju bivšeg veleposlanika SFRJ u Velikoj Britaniji i Irskoj dr. Živana Berisavljevića, mnogi njeni građani (s izuzetkom Srba i dijelom Hrvata) »doživljavali tuđinskom«. Navedeni su, primjerice u izlaganju dr. Borisa Krševa, brojni primjeri ekonomskog sunovrata Vojvodine od 1944. do današnjih dana. Kao jedinu svijetlu točku u vezi s tim, a što je i u zaključcima istaknuto, sudionici savjetovanja naveli su razdoblje od 1974. do 1988., vrijeme kada je Vojvodina imala najizraženiji politički subjektivitet (imala svoj za sada prvi i jedini Ustav, prim. a.) što joj je omogućilo da postigne svoj »najveći ekonomski, politički, kulturni i svaki drugi napredak«, stajući ponovno uz bok Sloveniji i Hrvatskoj s kojima je bila ravnopravna i u vrijeme stupanja u zajedničku državu.
Iako je predsjednica Vojvođanskog kluba Branislava Kostić savjetovanje u Novom Sadu ocijenila kao najveći skup na ovu temu u ovom stoljeću, ona je u uvodnom izlaganju istaknula i nespornu činjenicu: danas je pitanje Vojvodine i ideja o njezinoj autonomiji u krizi. S tim u vezi – upitan koja mu se ideja danas čini više utopističkom: »Vojvodina Republika« i sve što uz tu sintagmu ide ili ukidanje svakog oblika autonomije Vojvodine – pisac i kazališni kritičar László Végel za Hrvatsku riječ je dao zanimljiv odgovor:
»Sigurno je da autonomija Vojvodine formalno neće biti ukinuta sve dok Srbija ima ambicija priključiti se Europskoj uniji. I dalje će se, i to razmjerno lako, održavati postojeće stanje, odnosno neka vrsta ‘pihtijaste autonomije’. A što se ideje o Vojvodini kao republici tiče, ne vidim da je ona realna. To, zapravo, više nije ni unutrašnje pitanje Srbije nego je to pitanje njezinog europskog konteksta. Velesile su odlučile da Vojvodina bude priključena Srbiji i ja ne vjerujem da one u tom smislu žele neke ozbiljnije promjene, jer su i same u krizi zbog jedne prilično kontradiktorne situacije u Europi, bar kada je o ovakvim pitanjima riječ.«
Z. R.