Arhiv tekstova

Nema više jezusa

Pred nama je vrijeme žetve. Prvi otkosi ranih sorti ječma počeli su padati, a država i proizvođači jedni prema drugima već odapinju otrovne strijele glede otkupne cijene žita. Iako se očekuje solidan prinos, svi su nezadovoljni zbog najave niskih otkupnih cijena. A najveći je apsurd što će već tko zna po koji put kombajni ući u njive, a o cijenama će se još uvijek pregovarati. Žetva je tako, umjesto nekadašnjeg slavlja, za proizvođače, bili to veleposjednici ili sitni paori, postala prava noćna mora. Fotografija iz današnjeg broja našega lista ovjekovječen je detalj pripreme za kolektivno slavlje u povodu završetka žetve na PIK-u Mladi borac u Sonti. Pronašli smo ju u obiteljskom albumu osamdesetjednogodišnje bake Marije, udovice pokojnog Mate Andrašića, nekadašnjeg uposlenika ovoga poduzeća. »Mojega Mate nema već osam godina, pa su mi ovi albumi jedino društvo. Pripadnice mojih generacija se naveliko osipaju, a i one koje su još žive dosta pobolijevaju, pa više nema naših sjedenja na sokaku, uz razgovore s pokojim slučajnim prolaznikom, a najviše međusobnima. Teme smo, Bogu hvala uvijek nalazile, pa nam je i vrijeme brže prolazilo. Sada sam najčešće u hladovini svoje sobe, pa se malo molim Bogu, malo gledam TV, a dosta vremena provedem u druženju s ovim starim fotografijama. One mi znaju probuditi mnoga sjećanja, poglavito draga, pa često znam pustiti i pokoju suzu. A kako i ne bi, na mnogima je moj Mato. Skupa smo prolazili i kroz dobro i kroz zlo, uvijek je bio odan obitelji. Godine prolaze, a što ga dulje nema, više mi nedostaje. Ne mogu se požaliti, tu su mi djeca, unučad, ali oni su vječito u nekoj jurnjavi, u nekim svojim poslovima, nemaju vremena za puno druženja sa mnom«, priča baka Marija. Iz albuma vadi ovu fotografiju, dugo se zagleda u nju, pa nam uz sjetni smiješak pokazuje. »Evo i od žena s ove fotografije, snimljene negdje 1960. ili ‘61. godine, danas su svega još dvije žive. Živa su jedino sjećanja nas nekoliko koji smo svjedočili ovom događaju. Ovaj motiv snimljen je u vrijeme žetve, odnosno dan poslije pada posljednjeg otkosa na parcelama Mladog borca. Tada je odnos ljudi prema krušnom žitu bio puno drugačiji nego danas. Uspješna žetva je i kod paora, krupnijih i sitnijih, ali i kod državnih poduzeća, bila razlog za slavlje. Danas na TV vidim da u vrijeme svake žetve, bio prinos dobar ili slab, u prvi plan izbija nezadovoljstvo proizvođača otkupnom cijenom i nezainteresiranost države za rješavanje ovoga problema koji se već godinama ponavlja. Ova fotografija svjedoči i kakav je bio osjećaj ljudi kad bi skinuli žito i koliko su bili zadovoljni zaradom. Tadašnji upravitelj Mladoga borca Janko Popović nije žalio nagraditi dobre radnike. Sjećam se da je moj suprug u svakoj žetvi dežurao na njivama kod kombajna. Na danonoćnim dežurstvima bile su mobilne ekipe, koje su tvorili jedan poljomehaničar, jedan bravar ili kovač i vozač GAZ-a, za slučaj da je trebalo hitno otići po neki dio. I te ekipe su, pored redovite plaće, imali još i dodatne pozamašne dnevnice. Popović je uvijek govorio da je najsretniji ukoliko im plaća spavanje na dežurstvima. Za kraj žetve na Mladom borcu bi se uvijek napravio jezus. Tako smo oduvijek na lokalnom govoru zvali svečani objed po uspješnom završetku nekakvoga posla. Te godine priređivala se riba. Kuhala se u kotlićima i pekla na tanjurači. Žene na fotografiji su okupljene oko velikog drvenog korita s vodom, punog dunavske ribe. Za razliku od današnjih dana, riba je tada bila sirotinjska hrana i mogla se nabaviti koliko i kakve hoćete. Ove žene bile su uposlenice Mladoga borca, što sezonske, što stalne. I one su, za čišćenje i pripremanje ribe, te za miješenje i kuhanje rezanaca, za taj dan imale dodatnu dnevnicu. Jedino su ribu u kotlićima kuhali dragovoljci, jer je svatko od njih za sebe mislio da je najbolji kuhar ribljeg paprikaša u poduzeću. Kako je Popović o svemu vodio računa, kuhao se i jedan veliki kotlić junećeg paprikaša, jer je bilo i onih koji ribu jednostavno nisu voljeli. Danas nekako i nemamo osjećaj da je žetva. Žito iz kombajna odmah se vozi na vagu, pa ga više i ne vidimo. A ni od koga nisam čula da se po završetku prave jezusi«, završava priču baka Marija.  
Ivan Andrašić