Arhiv tekstova Arhiv tekstova

NEMTUCKO...

Faljnis, čeljadi moja. Eto, došo ja do vrimena, sad se već priradilo pa se samo čeka vršidba da počme. Ja to vrime iskoristio da sredim moju biciglu i obađem naše lipe atarove. Da je sad vidite, ta skroz sam je rasprco; nabavio mi zet nove falcoške gume, nike s bilom plašom iz Češke. Na peci med starežom sam našo skroz nove šarhanje, stvarno ji čovik čije su bile zdravo lipo sačuvo, oni su još sa starog Partizana, iz bivše Juge, pa petokrake sam kupio kineske, a na tavanu od starog salaša sam našo još jednu škatulju prave stare Barzelove kenjače. Lipa ko da je juče opravljena, žuta ko med, na kruv da je čovik namaže kako je dobra. Sad nema tog piska koji će je izist, pa  pedale nike korejske... Ta sad mi bicigla lipa i dobra samo tako, prava međunarodna, nema na njoj ništa skoro domaćeg, Pera mi se smije i veli da sam isti kugod naša država: sve mi tuđe, samo mi vaza ostala stara, domaća. Al na njeg nemojte slušat, čeljadi. On se okrene za čas, kugod kad vitar dune, da na čemu dobro prođe faliće se na sva usta a dotleg će tog istog ismijavat i kudit na sav glas. Što bi kazli: sporo panti a brzo zaboravlja, a za sve je što se trevlja u situ pravi nemtucko. I ja sio na biciglu i sav važan se krenio prvo Ivković šorom pa Malim tavankuckim putom i izašo na Bećar atar. Kad tamo opet pomećali kočiće. To su, mislim se u sebi dok sam se sklanjo jednim traktoru s plužačicom, a širok ko da je nadokalamio dvi i kondrlja za njim, mal me nije zapo s crtalom za novu biciglu. Tako me, čeljadi moja, isekiro da sam mu moro pokast štogod što nije za divan. No, prošo on i ja nastavio dalje za Mirgeš, i stvarno skroz kočići do pruge. Pitam jednog čovika šta je to, a on sav važan veli da će pravit put do Bosne. Hoo, ta samo se vi nadajte, nada umire poslidnja, i od nas su već pete kočiće poukopavali, pet puti mirili s onim koraćima i kukerom, udarili kočiće, oni istruli; udarili ji još koji put pa od puta ništa. Ajd, zbogom, i ostavim ga ja zinutog na srid puta. Zaboravio sam kast čoviku da zatvori usta, ima mušica. Iđem ja tako i tiram moju biciglu sav srićan kako dobro iđe, al kad god naiđem na kaki napuštan salaš uvik mi se nikako stuži, čeljadi moja. Ta, jel moguće da ovaj naš svit toliko voli tu varoš da se sav priselio? Nisam pametan, bolje da ja gledam svoj poso, kad naiđem na jednog što poliva ječam nikom otrovom. Velim ja kad sam stao i on izašo na uvratine: »Pa šta ti radiš, čovče Božiji? Ta ne vidiš da će ga već tribat još malo vrć ta vlaće mu se već žuti!«. On nako tužno: »Ta znam ja to, Braniša moj, al napo ga pivac, a nema više ko vuć vrengiju, a ni vrengija ni štrangara više nema«. Istina, čeljadi, kadgod se provukla vrengija, od kraj do kraj njive i pivac pospado, a sad ovi točkovi prave više štete neg hasne. Trag od nji se više ne mož nikako objavit. Ja sam mog ostavio, pa šta mu Bog da. Ionako on uvik odluči i od njeg se niko nije oto, pa neće ni moj ječam. Neg, iđem ja na salaš, triba namirivat. Ajd, zbogom.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika