Arhiv tekstova
Strah od vanzemaljaca
Strah od nepoznatog spada među prvobitne, iskonske ljudske strahove. Razvojem znanosti izvor tih strahova se pomjerao. Izvorni strah od prirodnih nedaća prerastao je u strah od demona, potom bogova, konačno jednog boga, da bi postao strah od svemirskih bića. Današnja znanstvena saznanja tvrde da je svemir beskonačan i u njemu po teoriji velikih brojki može postojati nekoliko tisuća planeta, sličnih ili istih kao što je naš, na kojima se može razvijati život, čime je moguć razvoj civilizacije slične našoj ili naprednije. Ove ideje su utjecale na razvoj znanstvene fantastike (sci-fi, SF), prvo u literaturi a potom i u filmskoj industriji. Susret naše i vanzemaljske civilizacije možemo grubo podijeliti u tri kategorije: prva je da su nam oni neprijatelji i žele nas uništiti ili porobiti; druga da su nam prijatelji, a treća je u principu neutralna. Neprijateljski odnos prema vanzemaljcima započeo je Orson Welles 1938. godine u radio drami, emitiranoj na amričkoj radio mreži CBS. On je od svog fantastičnog romana Rat svjetova napravio radio dramu, koja je nakon emitiranja među milijunima slušatelja izazvala paniku, koji su vjerovali da je istina o invaziji Marsovaca na naš planet. U eri »hladnog rata« između SAD-a i SSSR-a, 1953. godine snimljena je i filmska verzija ovog djela, koja je također imala veliki odjek u SAD-u, ali i u svijetu. Moram priznati da mi je ovaj film bio više nego smiješan. Smatram da je za sada najbolji film na temu susreta dvaju svjetova, odnosno civilizacija, film ruskog redatelja Andreja Tarkovskog, snimljen 1972. godine po romanu sjajnog pisca sci-fi romana Stanislawa Lema. Tarkovski je želio snimiti film drugačiji od Odiseje u svemiru 2001. redatelja Stanleya Kubricka koji je imao veliki uspjeh (1968.). Oba ova djela na filozofski način pokušavaju promišljati susret dvaju svjetova u svemiru, koji su nam niti prijatalji niti neprijatelji, jednostavno drugačiji su i nama nepoznati.
Prijateljski vanzemaljci
Da su vanzemaljci prijateljski, na filmu je počeo propagirati Steven Spielberg, koji je 1977. godine snimio film Bliski susreti treće vrste. Iste godine u režiji Georga Lucasa pojavio se prvi film iz serije Zvjezdani ratovi, koji je do danas doživio i deveti nastavak. Akteri ovih svemirskih priča potječu s različitih planeta, imaju fantastični izgled, a ljudima i bićima pomažu i roboti. Suština priče je vječita borba između dobrog i zla, smještena u svemirski beskraj. Spielberg je kasnije, 1982. godine, snimio i film E. T., o simpatičnom vanzemaljcu koji se želi vratiti kući, i to na koncu uspijeva pomoću djece. Popularni junak serija i stripova Alf, mali narančastodlaki stvor, je pao s planeta Melmac. Prateći radio signal pao je ravno u garažu američke obitelji Tanner. Seriju o njegovim zgodama i nezgodama snimila je mreža NBC i na radost i zabavu svima emitirana je u razdoblju između 1986. – 1990. godine. Otprilike u ovo vrijeme i na prostoru naše bivše zajedničke domovine pojavile su se također dlakave spodobe, ali ovozemaljske, koje su se ponašale neprijateljski kao da su marsovci.
Naši »vanzemljaci«
Realno, ne trebamo u svemiru tražiti vanzemaljce, jer i na našem planetu često egzistiraju, često i suprostavljene civilizacije. Uzmimo za primjer našu bivšu zajedničku domovinu SFRJ, u kojoj su živjela u »skladu i miru, u duhu bratstva i jedinstva« tri glavna, nekoliko »manje glavnih« i dvadesetak različitih naroda, narodnosti i etničkih grupa. Često čujemo »oprostiti moramo, ali ne smijemo zaboraviti!«. I mi, građani ove zemlje, pamtimo da su se koncem devedesetih godina prošlog vijeka u javnosti na političkoj sceni pojavili, za mene čudni »dlakavi alfovi« nazvani četnicima. Marširali su i na našem Korzu. Kao u »šali« spominjao se broj sendviča za razne »vanzemljace«: Mađarima jedan, Slovacima dva (jer putuju dalje). No, nekima ni to nije nuđeno, jer je rečeno: »gdje god vidiš Hrvata, ubij ga kao kera pored plota«. Njihov idejni vođa, danas pravosnažno osuđeni ratni zločinac, počeo je svoj pohod na »vanzemljace« u Srijemu s pričom da oni ne pripadaju našoj zemlji i treba ih odstraniti, »humano preseliti«. Sličnu ideju je propagirao i koncem 1998. godine kada je govorio: »600 tisuća Albanaca treba protjerati i vratiti preko Prokletija u Albaniju, odakle su i došli«. Kada je tadašnja država počela realizirati ovu njegovu ideju, članice NATO-a »su izgubile živce« i počele su »nepravedno, bez suglasnosti UN-a bombardirati« nedužnu Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ovaj »vanzemaljac« ovih dana izjavio je da se ne kaje i da bi ponovno radio na »čišćenju zemaljaca« iz Srbije. Zvaničnici šute, i time odobravaju njegove riječi. Pitam se što će nam iracionalni strah od vanzemaljaca? Oni su daleko, a realni strah nam se usađuje svakodnevno. Živjela Srbija, bez nas »(van)zemljaca«, koji imamo »rezervnu domovinu«. Tada će se (pre)ostali morati suočiti sami sa sobom. A to je izgleda zasad nemoguće i daleko kao svemir!
