Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Šutnja vlasti je odobravanje zločina

Beogradski Fond za humanitarno pravo jedna je od rijetkih udruga koja se u ovoj zemlji kontinuirano, dosljedno i sustavno suprotstavlja mržnji i zločinima. Osim jasnog i nedvosmislenog javnog označavanja odgovornih za to, ova organizacija, u suradnji sa srodnima u regiji, dugo godina unazad prikuplja dokumentaciju o zločinima koji su počinjeni, uglavnom nad civilima, tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i za vrijeme NATO bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije. Rezultati takvog djelovanja su do apsurda dijametralno suprotni: Fond za humanitarno pravo (zajedno s Helsinškim odborom za ljudska prava i Ženama u crnom) u najvećem dijelu javnosti u Srbiji (počevši od državnog vrha, pa naniže) se doživljava kao izdajnička organizacija koja radi isključivo na štetu većinskog naroda, dok je njegova osnivačica Nataša Kandić listi od preko 20 međunarodnih i regionalnih nagrada i priznanja svom životopisu pridodala i ovogodišnju nominaciju Nobelove nagrade za mir. Naš sugovornik Nemanja Stjepanović član je Izvršnog tima Fonda za humanitarno pravo, gdje je angažiran i na projektu »Dosijei – potraga za počiniocima ratnih zločina«. U ovoj organizaciji je od prije dvije godine, a prije toga je radio u novinskoj agenciji Sense za koju je punih deset godina izvještavao sa suđenja iz Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. S obzirom na osobne i reference organizacije u kojoj se sada nalazi teško je naći boljeg sugovornika u povodu presude Prizivnog vijeća Međunarodnog rezidualnog Mehanizma za kaznene tribunale lideru Srpske napredne stranke Vojislavu Šešelju. Razgovor s njim započnjemo pitanjem da prokomentira ne samo Šešeljeve riječi kako bi opet ponovio zločine za koje je osuđen nego i prijetnje koje je nakon izricanja presude uputio predsjednicima Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Lige socijaldemokrata Vojvodine i zastupnicima u Skupštini Srbije Tomislavu Žigmanovu i Nenadu Čanku, kao i odsustvo reakcije državnog vrha i tužiteljstva tim povodom:
Šešelj nastavlja svojim istupima ugrožavati sigurnost građana Srbije, a država nastavlja ne reagirati. Čak i kada su dio njegove medijske predstave, Šešeljeve riječi treba uzeti ozbiljno, jer on se ne umije šaliti i ne šali se. Riječ je o ugrožavanju sigurnosti Tomislava Žigmanova i Nenada Čanka za što je zaprijećena kazna od tri mjeseca do tri godine. Ako reakcija pravosuđa izostane, to onda znači da je država ponovno na Šešeljevoj strani.
Smatrate li presudu Šešelju, kojom je osuđen na deset godina, adekvatnom kaznom za poticanje progona, deportacije i prislinog raseljavanja Hrvata u Hrtkovcima (pri čemu Kukujevci i druga mjesta u Srijemu nisu ni uzimani u obzir)?
Izuzetno je važno da imamo bar jednu presudu za bar jedno mjesto u Vojvodini koje je pod pritiskom Šešelja i drugih ekstremista etnički čišćeno početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Važno je, također, da je Žalbeno vijeće prepoznalo da je značajan doprinos zločinima moguće dati i riječima, odnosno pozivom da se zločini počine. Problem je, međutim, što je za zločine nad Hrvatima i drugim vojvođanskim nesrbima suđeno samo u Hagu, samo Šešelju i samo za Hrtkovce. Nakon svega, ostaju brojna otvorena pitanja – što je s drugim nalogodavcima, zašto nije suđeno počiniteljima, dakle onima koji su Šešelja poslušali? Tko će odgovarati za etničko čišćenje u Golubincima, Kukujevcima, Novom Slankamenu, Beočinu, Moroviću, Baču i drugim selima i, konačno, kada će do kraja biti rasvijetljena uloga države Srbije i njenog tadašnjeg rukovodstva u tim zločinima?
Kako objašnjavate šutnju kompletnog državnog vrha povodom ove presude?
Kada je Šešelj oslobođen, tadašnji premijer Srbije, sada predsjednik Aleksandar Vučić, skoro slavodobitno rekao je da je ponosan jer je država »štitila dostojanstvo građanina Šešelja«. Nakon ove presude – muk. Ni Vučić, niti bilo tko od njegovih suradnika nije se obratio javnosti. U isto vrijeme, godinama unazad uvjerava nas da se promijenio i da je nositelj nove politike pomirenja. Upravo nedavna presuda Šešelju je primjer na kojem bi nam predsjednik Vučić mogao pokazati svoju transformaciju – priznati pogrešnu i kriminalnu politiku koju su stranka kojoj je pripadao i njegov politički učitelj vodili u prošlosti. Da prihvati činjenice o progonu Hrvata iz Vojvodine, pokaže iskreno kajanje zbog toga, uvaži žrtve i učini sve da ih država obešteti. Umjesto toga, Vučić se opredijelio za šutnju koja faktički označava odobravanje počinjenih zločina.
Očekujete li da će predsjednica Skupštine Srbije opozvati mandat republičkog zastupnika Vojislava Šešelja, s obzirom na to da je osuđen za zločin (ne i zločine) za koji je bio optužen?
Ne očekujem. Zakon je više nego jasan i njemu bi kao upravo osuđenom ratnom zločincu mandat narodnog zastupnika automatski trebao biti prekinut. Problem je što to trebaju konstatirati ljudi koji su s njim radili na ostvarenju istih ciljeva, njegovi bivši stranački, politički i, ako hoćete, ratni suborci. Oni to neće raditi, jer su se sa Šešeljem razišli na osobnim, a ne na političkim osnovama i jer dobro znaju da će, ako se usude dirnuti u to osinje gnijezdo, i sami snositi političke posljedice. Tu postoji još jedna stvar na koju bih želio ukazati, a to je da je čovjek koji je osuđen za ugrožavanje sigurnosti građana Srbije trenutno član Odbora za kontrolu sigurnosnih službi Skupštine Srbije. Eto gdje smo mi danas, 26 godina poslije Hrtkovaca.
U jednoj izjavi rekli ste da je Srbija prednjačila u ratovima u regiji, pa bi onda trebala prednjačiti i u suočavanju sa svojom prošlošću. Može li Srbija, ovakva kakva jest, to učiniti sama ili će takva »pomoć« (eventualno) uslijediti u vidu pritisaka sa strane?
Postojala su mišljenja da bi upravo oni koji su zastupali ratnu opciju kao rješenje, oni koji su zastupali koncept ubijanja i etničkog čišćenja zarad ostvarenja svojih ideala mogli biti novi istinski pomiritelji. I mogli su da su se zaista promijenili, ali nisu. Njihova promjena je samo kozmetička i s ciljem dolaska i opstanka na vlasti. Njihove namjere se nisu promijenile, oni se nisu promijenili, samo su se primirili. Razočaravajuće je što su međunarodni partneri, prije svega oni iz Europske unije, na to pristali i dodijelili im blanco ulogu novih pomiritelja, novih nositelja »mira i stabilnosti«. Kako vrijeme protiče, izgleda da su i oni postali toga svjesni i da će se takav pristup mijenjati i podrška biti sve slabija. Srbija mora biti nositelj tog procesa, ali ne na ovakav licemjeran način, nego iskreno uz poduzimanje konkretnih koraka koji podrazumijevaju procesuiranje odgovornih za zločine iz prošlosti, prihvaćanje odgovornosti države i odricanje od nacionalističkih ideja koje je nemoguće ostvariti bez zločina nad drugima. Koliko smo od toga daleko svjedoči činjenica da je proces suđenja za ratne zločine u Srbiji na izdisaju, da se zločini prešutkuju, negiraju ili čak odobravaju; da nemamo praktično nijedno spomen obilježje na mjestima zločina u Srbiji, uključujući masovne grobnice i logore, ali zato vodimo raspravu treba li spomenik podići Slobodanu Miloševiću. Proces suočavanja s prošlošću danas je na najnižim granama još od završetka ratova.
Udruga protjeranih Hrvata iz Srijema, Banata i Bačke u svojoj reakciji na presudu navodi kako je iza Šešelja stajala politika Slobodana Miloševića, odnosno da Šešelja »ne bi bilo« da nije imao podršku ondašnje vlasti. S druge strane, vrh Socijalističke partije Srbije sve je glasniji u inicijativi za postavljanje spomenika Miloševiću u Beogradu (moguće kasnije i u drugim gradovima). Što bi takav čin, po Vašem mišljenju, i simbolički i praktično značio za ovu zemlju?
Značio bi materijaliziranje faktičkog stanja. Ne postoji ništa smislenije od podizanja spomenika Slobodanu Miloševiću u ovom trenutku, jer bi to simbolički označilo suštinsko stanje stvari u kojem mi i dalje stojimo iza njegove ratne politike dva i pol desetljeća po okončanju ratova. Njegovi ratni ciljevi, zločini koje je generirao i zlo koje je nanio ljudima od Škabrnje do Đakovice jedva da su bili tema od njegovog odlaska s vlasti do danas. Jedino što mu se zamjera jesu stvari koje je počinio nad »nama«, dakle svojim sunarodnjacima, pa mu se tako spočitava što je izdao Srbe iz Krajine, nije odlučnije riješio pitanje Kosova, što je ubijao političke protivnike i pokrao novac. Sve te zamjerke su etnocentrične i daleko su od istinskog procesa sagledavanja prošlosti i uloge Miloševića u njoj.
Može li Srbija, osim suočavanja s vlastitom prošlošću, kao država i društvo, ići naprijed i bez lustracije odgovornih za politiku zločina koji su činjeni u ime njenih građana?
Osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj danas je narodni zastupnik. Još jedan osuđeni ratni zločinac, Vladimir Lazarević, je predavač na Vojnoj akademiji. Još jedan ratni zločinac, Nikola Šainović, je član Predsjedništva vladajuće Socijalističke partije Srbije. Još jedan ratni zločinac, Veselin Šljivančanin, sudionik je tribina druge vladajuće stranke – Srpske napredne. Još jedan ratni zločinac, Momčilo Krajišnik, bio je primljen od strane tadašnjeg predsjednika Tomislava Nikolića u Predsjedništvo Srbije. Ratni zločinci u posljednjih nekoliko godina proizvedeni su u moralne autoritete ovog društva i vraćeni su u institucije. Fond za humanitarno pravo unazad godinama ukazuje da su ljudi koji nisu osuđeni, a postoje dokazi da su umiješani u ratne zločine, u institucijama. Recimo, načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković tijekom rata na Kosovu bio je komandant brigade koja je činila zločine nad kosovskim Albancima. To je samo vrh ledenog brijega. Vojska i policija su pune ljudi koji su sudjelovali u ratovima i umiješani su u zločine. Pitamo se što to koči naš ekonomski razvoj, naš društveni napredak. Oni su kočnica, s njima u institucijama nema napretka, zato Srbija i cijela regija tapkaju u mjestu.
Kolika je tu odgovornost medija (urednika i novinara), kako devedesetih godina prošlog vijeka tako i danas, bar kada je riječ o onima koji ne samo da u svoje studije pozivaju zločince ili im daju (afirmativnog) prostora na svojim stranicama nego i sami u javnost šalju ogromne količine mržnje i netrpeljivosti, motivirane nacionalnom, vjerskom, rasnom, seksualnom ili nekom drugom pripadnošću ili opredjeljenjem?
Mediji su bili jedna od ključnih poluga ratnih zločinačkih pothvata. Prvo su sudjelovali u takozvanoj dehumanizaciji neprijatelja, odnosno uvjeravanju gledatelja i čitatelja – budućih vojnika – da sa zamišljene druge strane nisu ljudi, da njihovi životi nisu vredniji od »naših« ciljeva i da ih je zato dopušteno fizički ukloniti. Zatim su ti isti mediji i ti isti novinari bili glasnogovornici ratne politike, promoteri ideje o teritorijalnom uvećanju i nacionalnom razgraničenju, onda su se nakon rata nakratko ušutjeli pa se malo po malo vraćali, da bi posljednjih godina ponovno zablistali u punom sjaju. Svi ti novinari ili takozvani novinari zapravo su imali ulogu sličnu onoj čiji je glavni eksponent bio Šešelj – da regrutiraju vojnike koji će ubijati za Veliku Srbiju. Međunarodno pravo sankcionira poziv na zločine samo ukoliko postoji direktna veza izgovorene riječi s konkretnim kaznenim djelom, kao što je to slučaj sa Šešeljem u Hrtkovcima. Trebalo je da nakon rata utvrdimo i moralnu odgovornost novinara, odnosno svih onih koji su pozivali na nasilje, oni su morali biti lustrirani. Umjesto toga, mi smo ih vratili u medije i omogućili im da opravdavaju politiku koju su devedesetih promovirali.
Jednom ste rekli da građane Srbije više bole hiperinflacija ili benzin u bocama nego zločin u Srebrenici ili granatiranje Sarajeva. Kako komentirate to potpuno odsustvo empatije za nesreću drugih?
Količina empatije obrnuto je proporcionalna količini nacionalizma u jednom društvu. Mi nismo izliječeni od nacionalizma, zato je empatija, ako je uopće ima, etnocentrična. Uspijevamo žaliti samo svoje žrtve, za druge ne marimo. 
Kolika je odgovornost »običnog čovjeka« (roditelja, nastavnika) za veliki broj mladih koji nisu ni bili rođeni u vrijeme ratova na prostoru bivše SFRJ, a pokazuju visoku dozu mržnje prema Drugome (obično manjinama) ne samo u pojedinačnom »djelovanju« nego i u okviru brojnih ekstremnih organizacija, od »navijača« do Obraza i sličnih? Drugim riječima, može li se zdrav razum u obitelji i školi oduprijeti ostalim segmentima društva, od najviših institucija države pa naniže (vojska, policija, sudstvo, Crkva...) do medija u toj borbi?
Mi kao društvo, ili bolje reći društva, jer je primjenjivo na cijelu regiju, svoju mržnju i svoje zablude prenosimo na nove generacije. Jedina, vrlo apstraktna nada je da će ljudskost u nama odnijeti prevagu nad ukorijenjenim zlom. Zato i najmanji napor u tom pravcu svakog roditelja, učitelja, novinara, političara zapravo predstavlja ogroman doprinos izlječenju cijelog društva. S druge strane je sustav zasnovan na sili, kao što rekoste – vojska, policija, sudstvo, politika, Crkva. Povijest nas, međutim, uči da sila ne pobjeđuje uvijek. Zato se vrijedi boriti. Ako u toj borbi ne uspijemo, naša će djeca nastaviti bježati odavde, ali ćemo im mi, koji smo se odupirali Šešeljevim i sličnim konceptima, bar preko skypea moći pogledati u oči.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika