Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Standardizacija kontra asimilacije

Standard je utvrđen, na normi se radi. 
Ovako bi se u najkraćem mogla prepričati vijest o tome da je volonterski tim Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine (NSBNM) izradio »Standard bunjevačkog jezika«, a koju je na konferenciji za novinare priopćila predsjednica ove organizacije Suzana Kujundžić-Ostojić.
»Standard« je, kako je navela, propisan kroz Ričnik bački Bunjevaca s pravopisnim i gramatičkim priručnikom koji je u izdanju Matice srpske, istina pod nazivom Rečnik bačkih Bunjevaca, objavljen 1990. Na taj način koncem godine, za kada se očekuje objavljivanje dopunjenog izdanja Ričnika, osim nastavnika i djece u školama, začetke novog jezika moći će učiti svi Bunjevci koji ne znaju (ili znadu?) kaže li se pravilno »plugovat« ili »plužit« (uz uporabu krnjeg ili punog infinitiva), završava li se trpni glagolski pridjev na »en« ili »it«, kada se palatalizacija ne provodi a kada je ona prilagođena (ili prilagodita?) duhu suvremenog jezika, kada se glas »h« ubacuje, izbacuje ili mijenja u drugi ili kada se u modalnim ili temporalnim rečenicama (ili ričenicama?) koristi oblik »da plus prezent«, a kada infinitiv. Bit će to, naravno, prilika i za sve ostale ljude žedne znanja da se upoznaju s jednim posve novim jezikom, koji nema nikakve veze ni s hrvatskim (na konferenciji smo čuli da se bunjevački neće više smit kazat rvacki) ni sa srpskim, iako je prvom blizak po pismu (ćirilica je odbačena), a drugom se približava po svemu ostalom (sintaksi i leksici ponajviše).
Na taj način, kako je na istoj konferenciji objasnio predsjednik Izvršnog odbora NSBNM-a Mirko Bajić, bit će dijelom i ublažena kontinuirana asimilacija Bunjevaca, čiji je vrhunac bio »Dekret« iz 1945. po kom se Bunjevci moraju izjašnjavati kao Hrvati i kojim je bunjevački jezik »pritvoren u salašarski« i kojim se »nije smilo divanit«. Iz navedene konstrukcije, naravno, da se svašta zaključiti. Recimo, može se zaključiti da su generacije i generacije učenika – baš kao i kada je riječ o povijesti Drugog svjetskog rata na ovim prostorima – svjesno i posve pogrešno odgajane u zabludi da su temelji današnjih jezika štokavskog narječja udareni Bečkim književnim dogovorom 1850. i da u njih tada nije bio ugrađen mlađi ikavski dijalekt kom – očito se pogrešno mislilo – pripada i »bunjevački jezik«. Drugim riječima, zahvaljujući Bajiću, prisutni novinari imali su sreću iz prve ruke čuti Istinu da je ukidanje »bunjevačkog jezika« uslijedilo skoro 100 godina nakon sklopljenog ugovora između Vuka Stefanovića Karadžića i Ljudevita Gaja i to jednim političkim činom s izrazito nacionalnim ciljem, a čija je posljedica ne samo brisanje Bunjevaca kao originalnog naroda nego i njihovog jezika koji je unatoč nespomenutoj dotadašnjoj (prvo) mađarskoj (a zatim) i srpskoj asimilaciji imao prava građanstva i u javnoj uporabi se neometano odvijao, a književnost na tom jeziku bujala i cvjetala. Taj je »Dekret«, dakle, može se to zaključiti iz Bajićevih riječi, kao propratnu posljedicu imao i asimilatorsku nit »kroatizacije bunjevačkog jezika«, a što se najbolje da vidjeti po vokabularu dijela čelnika NSBNM-a (Nikole Babića ili Ivana Sedlaka, recimo) koji u javnim nastupima, valjda zato da bi ih svi razumjeli (čak i gledatelji emisija na bunjevačkom), govore tečnim srpskim jezikom, ali im se – zbog asimilacije, naravno – ponekad omakne i po koja rvac... uuups – hrvatska riječ.
U tom smislu, a kako je i sama Suzana Kujundžić-Ostojić istaknula, na Standard bunjevačkog jezika može se gledati kao na proces njegove standardizacije. Do punine nacije. U širem smislu, za jezikoslovce jedan hipotetički naslov novina iz budućnosti, u rubrici »znanost i zabava«: »Čudo iz filoloških laboratorija: Četveročlana štokavska obitelj dobila prinovu – dijalekt mutirao u jezik!«.
Čeka se sljedeći.
Z. R.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay