Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Simbol Gradske kuće

Povjesničari kulture i urbani sociolozi već odavno razlikuju europski od turskog tipa feudalizma. O ostalim tipovima sada nećemo pričati, jer su za nas samo ova dva tipa interesantna. Sjeverni dio zemlje, Vojvodina se razvijala po zapadnom tipu feudalizma, dok je južni dio dugo godina, skoro četiri stoljeća, bio pod utjecajem Otomanskog carstva. Bez mnogo objašnjavanja možemo konstatirati da je u Otomanskom carstvu sva zemlja, feud, bila u vlasništvu samog sultana. On je određenoj eliti: pašama, begovima i agama dodjeljivao posjed, prije svega za vojne zasluge. Poslije njihove smrti, ovi posjedi su ponovno postali vlasništvo sultana, što je značilo da očevi nisu mogli ostaviti imanje svojoj djeci. Dio imanja ili bogastva za »potomstvo« mogli su prenijeti preko institucije zvane vakuf. Vakuf je ustvari muslimanska zadužbina koja se koristi u vjerske i humanitarne svrhe, služi za podizanje i izdržavanje džamija, škola itd. Ovako strogo kontrolirano i centralizirano carstvo moglo je stoljećima voditi osvajačke ratove. U zapadnom tipu feudalizma kraljevi su u početku također dijelili imanja koja su ubrzo postala privatno vlasništvo porodice, koja su se i nasljeđivala. Ako je neka porodica potpuno izumrla, taj posjed je ponovno postao vlasništvo vladara, koji je isti mogao dodjeljivati drugima. Zato su u Europi često vođeni ratovi između bliskih rođaka oko naslijeđa. Plemstvo nije plaćalo poreze, ali je zato moralo ratovati na kraljev poziv, a ovisno od veličine posjeda, sam s nekoliko naoružanih pratitelja ili s četom određene brojnosti. Crkva je, kao drugi stalež, također dobijala trajne posjede i jedan od uzroka nastanka celibata bio je upravo to da se ne unosi razmirica oko eventualnog nasljeđivanja među djecom svećenika. Treći stalež su bili građani, stanovnici gradova.

Kolektivno plemstvo

Vladari su vrlo rano uvidjeli da trgovina, koja se odvijala u gradovima, donosi lijep i siguran prihod. Zato su osnivali »kraljevske gradove«, čiji su stanovnici trgovci i zanatlije dobili određenu samoupravu, što je mnogo značilo u razvoju gradova, a zauzvrat su plaćali godišnji porez u jednom iznosu. Na našim prostranstvima razvoj gradova je bio sličan. Ali nakon ratova s Turcima skoro svi srednjovjekovni gradovi su razrušeni, stanovništvo se razbježalo ili poginulo, plodno tlo se »upustarilo«. Zato su habsburški carevi prvo osnivali »vojne šančeve« na nesigurnom, tek oslobođenom području. Nakon trajnijeg mira, od ovih šančeva su se razvile prije svega slobodne komorske varoši, kojima su dodijeljeni i posjedi, pustare, i na neki način postali su »kolektivni zemljoposjednici«. Otkupom feudalnih prava ovi gradovi su na koncu postali slobodni kraljevski gradovi (Novi Sad, Sombor, Subotica). Takvi gradovi su postali »kolektivni plemići« i kao takvi s dva izaslanika mogli su sudjelovati u radu Zemaljskog sabora. Najugledniji i najimućniji stanovnici postali su građani koji su imali i određene privilegije. Svaki grad je morao podići upravnu zgradu, kuriju, gdje su vršeni javni poslovi. U okviru kurije, kasnije gradske kuće, obično je bilo i sjedište suda i zatvor. Za građane, ali i za stanovnike, gradska kuća je bila simbol slobode kao i lokalna palača gdje je bilo sjedište moći. Pošto je Subotica od tri grada bila najbrojnija i najbogatija, na istoj lokaciji za 240 godina podigla je tri gradske kuće.

Promjena imperije

Kada se formirala kraljevina SHS, Subotica je po bogatstvu i broju stanovnika bio najveći grad nove kraljevine. Nakon završetka II. svjetskog rata bio je na trećem mjestu (iza Beograda i Zagreba) i važio je za bogato područje. Nova vlast je postupno ukidala institucije gradske kuće; namjesto nje građena je nova zgrada sjedišta sreza, koja je kasnije postala »Nova općina«, a Gradska kuća je pretvorena u Dom kulture. Bila je to želja da se raskine s »malograđanštinom«. Na državnom nivou vođena je politika izjednačavanja nerazvijenih s razvijenima, da bismo bili svi jednaki, da nema razlike u bogatstvu. Čitave tvornice, mlinovi su demontirani i preseljeni u druge dijelove države. S ovim pogonima često su preseljeni i radnici. U našoj državi uvjeti vođenja države sličniji su centralističkoj »turskoj tradiciji« nego europskim demokratskim principima. Primjerice, iz državnog »feuda« nikako da vrate privatno vlasništvo-zemlju, i to najviše ne čine u Vojvodini. Je li razlog u nepoštivanju privatnog vlasništva, ili u nečemu drugome? Možda u  naslijeđenoj tradiciji upravljanja državom. Cijenjenim čitateljima mogao bih postaviti jedno nagradno pitanje: »Nabrojte tri grada na teritoriju naše države ispod rijeka Save i Dunava, u kojima postoje gradske kuće sagrađene prije 1914. godine«? Točan odgovor je: nema nijedne!

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika