Arhiv tekstova

U sklopu programa Dužijace 2015. prošloga je tjedna u Subotici,  u Suvenirnici ispod Gradske kuće, otvorena izložba S Božjom pomoći, koja se ove godine bavi dvjema temama: Katoličko divojačko društvo i Dužijanca, te Bunjevačka tradicijska obuća. Izložbu su priredili Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca i Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo, a autori izložbe su etnologinja Senka Davčik, povjesničar umjetnosti Branimir Kopilović, te Dejan Kovač i Ivan Piuković.

Katoličko divojačko društvo utemeljeno je 1912., a ukinuto 1946. godine. Na izložbi se mogu vidjeti originalni dokumenti vezani uz osnutak i djelovanje toga društva – zapisnici sa skupština, različiti izvještaji  i dopisi,  barjaci, te fotografije.

 

Dužijanca kao javna svetkovina

 

Povjesničar umjetnosti Branimir Kopilović je istaknuo kako se uloga i značaj ove ženske katoličke, ali i laičke udruge ogleda najviše u činjenici da je upravo putem djelovanja KDD-a Dužijanca stekla obilježje javne svetkovine. »Naime, 1911. godine Dužijanca je prvi put proslavljena u župnoj crkvi svetog Roka u Subotici, na inicijativu Katoličkog divojačkog društva u osnivanju. Tako je proslava i zahvala Bogu za sretno obavljenu žetvu, koja je izvorno proslavljana u krugu obiteljskih gospodarstava – salaša, prenesena iz poluanonimnosti u sakralni prostor«, kazao je Kopilović.

Društvo je od samih početaka usko vezano uz crkveno obilježavanje Dužijance i vidimo ga kao utemeljivača ovakvoga načina proslave. »U početnom razdoblju članice društva su određivale bandašicu i bandaša, plele su vijence od žita i perlice od slame; one su i same izrađivale, a kasnije naručivale ‘krune’ od slame. Do sredine 1920-ih djevojke su imale vodeću ulogu u organizaciji Dužijance, a potom se priključuje Bunjevačko momačko kolo, koje je osnovano 1920. godine. U idućem razoblju, do 1940. godine oni Dužijancu zajednički organiziraju«, kazao je Kopilović.

 

Tradicijska obuća

 

U sklopu izložbe izložena je tradicijska obuća bunjevačkih Hrvata. Svoj procvat papuče su doživjele krajem 19. stoljeća. Tradicionalne ženske papuče ovoga kraja, pa i čitave Panonske nizine, vuku korijene još od vremena kada su ovim prostorima vladali Turci pokušavajući porobiti i osvojiti Austrijsko Carstvo. Turci su stoljećima unazad imali svoje majstore terlukčije koji su izrađivali svečane papuče, nanulđije koji su izrađivali nanule, a kundurđije su izrađivali kožnu obuću. Papuđijski zanat razvio se na ovim prostorima tijekom austro-ugarskog razdoblja i od tada ovdašnji bunjevački i mađarski živalj preuzima običaj nošenja papuča i nanula, kazao je prigodom otvorenja izložbe Dejan Kovač.

»Početkom industrijalizacije, mnogi ovdašnji čizmari i opančari prešli su na izradu ženskih, muških i dječjih papuča, jer se obuća počela proizvoditi u tvornicama, dok su se papuče i dalje proizvodile ručno. Potrebno je naglasiti i utjecaj dviju strana na ovom podneblju: zapadnoeuroske i turske kulture. Tako se, primjerice, u tradicijskoj narodnoj nošnji Hrvata Bunjevaca mogu naći najskuplji europski materijali donošeni s francuskih tržnica, od kojih je izrađivana svečana nošnja, dok na drugoj strani imamo vezene papuče koje su specifične za tursku kulturu i predstavljaju utjecaj Istoka«, rekao je Kovač.