Arhiv tekstova

Dubravka Ugrešić: 

Mu­zej bez­u­vjet­ne pre­da­je

(Samizdat B92/Konzor, 

Beograd/Zagreb, 2002.) 

 

»Moje knjige nisu bestselleri, 

one spadaju u slowsellere.«

Dubravka Ugrešić

 

U vrlo kratkom roku, zaredom, pojavile su se u domicilnoj nam državi čak dvije knjige glasovite hrvatske spisateljice, danas žiteljke Nizozemske, Dubravke Ugrešić – knjiga eseja »Kultura laži«, te roman »Muzej bezuvjetne predaje«. Beogradski nakladnik »Samizdat B92«, uz »Rende« i zrenjaninsku Gradsku knjižnicu i inače je najagilniji s ovih prostora kada se radi o hrvatskim spisateljima. Sjetimo se samo ne tako davno objavljenih djela Roberta Perišića, koje smo vam, štovani čitatelji, predstavili u pređašnjim brojevima »Hrvatske riječi«. 

U Ugrešićke je »privatno-političko«, i to je tek naizgled feministički poklič. Kritičar Jagna Pogačnik kaže o novom romanu autorice kako je to »privatna knjiga«, beogradski spisatelj i urednik u »Filipu Višnjiću« Mihajlo Pantić  piše, glede djela, da se radi o »romanu ispisanog egzistencijom«, dok Velimir Visković konstatira »vrlo personalizirano iskustvo«. 

Najširu elaboraciju knjige daje Andrea Zlatar, zapažajući kako roman funkcionira »kao povezivanje autobiografskoga diskursa i ironijskoga modusa«, razmatrajući dalje jednu od najbitnijih odlika pisanja Dubravke Ugrešić: »Autobiografski pisci ulijeću s radošću u klopku ega zbog koje je autorica izbjegavala izravnu autobiografičnost, zazirući od narcisoidnosti, od samo (za)dovoljnog i samozadovoljavajućega samo-prezentiranja, običnoga književnoga ego-tripa. Što ima ljepše, i lakše, od nesmetana plivanja i dubinskoga ronjenja u vlastitoj duši? Što ima teže od neprestanog samoironijskoga odmaka i stalnoga promatranja sebe iz gledišta vanjskoga oka, bez popusta? I oprosta, dodao bih ja, nakon čitanja ove sjajne knjige. 

»Muzej bezuvjetne predaje« se doima kao prirodno, vrlo uspjelo zaokruživanje jedne etape, oduživanje posljedicama i fenomenima raspada »jučerašnjega svijeta«, uz lucidno i krajnje deziluzionirano kibiciranje (vrlog) Novoga Svijeta, dobro, Nizozemske, u njenom slučaju. Uvjeren sam, a i vas uvjeravam, nakon čitanja ove knjige shvatit ćete, kao i ja, ono što je Dubravka Ugrešić davno pojmila: pogoršanje svijeta i dalje će doprinositi poboljšanju teksta, spisateljstva uopće, a posebice-konkretno, kada je Dubravka Ugrešić u pitanju. Ma gdje živjela, ma u koje vrijeme.

 

 

Jethro Tull

»Min­strell In The Gallery«

 

Album »Minstrell In The Gallery« je najdorečenija ploča koju su »Jethro Tull« snimili. Po svom kvalitetu stoji rame uz rame s klasičnim albumima ovog sastava, kao što su »Stand Up«, »Benefit« ili »Aqualung«. Tema koja preovladava na albumu »Minstrell« je odnos umjetnika prema društvu i obrnuto. Što se samih tekstova tiče, poznat je visok standard koji je Ian Anderson  sebi postavio, a što se očituje i na ovom ostvarenju sastava »Jethro Tull«, jer ponuđeni tekstovi svojim kvalitetom nadilaze okvire uobičajene rock produkcije. 

  Ian Anderson je rođen 1946. godine. Tri godine je studirao na likovnoj akademiji, a muzičku karijeru započinje 1963. godine, kada osniva trio »Blades«. Od 1964. do 1966., nastupao je u »John Evan Blues Bandu«, da bi sredinom 1966. godine u Londonu bio jedan od osnivača kvarteta »Jethro Tull« (skupa s gitaristom, Mick Abrahamsom, koji nakon debi albuma skupine, »This Was« odlazi osnovati vlastiti jazz/blues/rock orijentirani »Bloodwyn Pig«). Ian Anderson svira gitaru, flautu i instrumente sa klavijaturom, komponira i piše tekstove za skladbe svoje čuvene grupe. Spada u red najozbiljnijih autora britanske moderne glazbe, a jedna je od najspektakularnijih ličnosti na sceni. Poznat je kao intelektualac rocka i zbog toga ne iznenađuje kvaliteta njegovih tekstova. Na albumu »Minstrell In The Gallery«, pored flaute, njegov glavni instrument je akustična gitara. Uvođenjem dominirajućih akustičnih instrumenata, grupa je postigla novu boju i slojevitost glazbe u odnosu na ranija ostvarenja. Topli zvuk flaute boji zajednički zvuk instrumenata s kojima svira, a Ian Anderson je dobar dio svoje slave zaslužio upravo i načinom sviranja flaute u rock bandu. 

Dobri rock flautisti mogu se nabrojati na prste. Prvi je započeo sastav »Manfred Man«, kojem je zvuk flaute bio zaštitni znak, a potom i ostali: »Jethro Tull« Iana Andersona, kojeg mnogi smatraju najboljim, zatim »Moody Blues«, »Gong«, »King Crimson«, »East Of Eden«, »Traffic« (s pokojnim virtuozom na saksofonu i flauti, Chris Woodom) i drugi. Album »Minstrell In The Gallery« čine kraće pjesme nego što je to uobičajeno u »Jethro Tull« opusu. Takav skladateljski pristup imao je za posljedicu čvršće aranžmane. U njihovoj muzici raspoznatljiv je pečat engleskog podneb-lja. Primjena engleske muzičke tradicije u rasponu od elizabetanskih madrigala pa do folk pjesama izdvaja »Jethro Tull« iz gomile rock bandova. Muzika sa »Minstrela« je identificirajuća predstava o sastavu »Jethro Tull«, jer kroz nju probija ličnost njenih članova. Kompozicije s izvrsnom lirikom stimuliraju i podstiču na razmišljanje, uz divne orkestarske aranžmane i smirene melodije, koje sadrže nepatvorenu osjećajnost. »Minstrel In The Gallery« je stilski i idejno iznijansiran album, koji zasigurno omogućuje nalaženje pravog odgovora na ironičnu žaoku sadržanu u stihu »prestar za rock n roll, a premlad za smrt«, kako je naslovljen jedan od kasnijih albuma sastava »Jethro Tull«.                  Z. Sarić