Arhiv tekstova

Prošao je Uskrs. Slavili smo. Došli su dani kada nas priroda mami da se u njoj i s njom poistovjetimo. Data je šansa da se i odmorimo. Istina je da se i naši zemljoradnici umaraju, a ipak su pozvani komunicirati s prirodom, radeći i odmarajući se mogu u ovim Uskrsnim danima dati maha svojoj duši. U želji da iz perspektive rada razmišljam o odmoru nudim i dijelim s našim prof. Ivančićem poruku i razmišljanje za naše čitateljstvo – poruku koja nam govori i koja postaje hrana ako je prihvatimo. 

Odmor je svakome neophodan. Ako tijelo i ne traži taj odmor, ako i nije nužno da promijeniš klimu, prostor i zrak, potrebno je barem da promijeniš misli, da osvježiš osjećaje, i da napraviš nove odluke. Svagdašnjica, naime, može u čovjeku ubiti kreativnost. Svagdašnjica može učiniti da svoj posao radiš mehanički, da mehanički misliš, izgovaraš iste riječi i rečenice, da prestaneš biti stvaratelj, kreativan, da uopće više ne ideš u novo. Svagdašnjica te može uvući u određenu tvrdoću srca, nekomunikativnost, jednoličnost, dosadu i pomisao da se u životu ništa ne može promijeniti. Svagdašnjica može ubiti čovjeka u tebi.

Svakome je od nas, stoga, nužan odmor. Odmor je, međutim, jedva koristan ako je on samo fizički odmor. Ako je odmor samo promjena zraka, ambijenta i hrane, ako je samo kupanje ili penjanje na planine, onda je taj odmor previše slab. Jer, kao što se u tijelu mogu nakupiti otrovi, kao što tijelo može postati umorno i nesposobno da prima nove podražaje, da daje nove snage, tako i duša postaje prepuna, ispuni se velikim ranama, uvredama, sumnjama i nevjericama. Čovjekova misao otupi, isprazne se inicijative i sposobnosti za poticaje, za novost, čovjek od jednom postaje slijep za vječnost, za umjerenost i za velike misli, i stoga kao da zastane na putu života.

Odmor je, stoga, prvenstveno odmor duše. Odmoriti dušu možeš ako uzmeš knjigu koju još nisi čitao, tekst koji će te osvježiti, pokazati ti nove perspektive, koji će te iznutra obogatiti, koji ćeš moći nositi u život. Potrebno je, zatim, na odmoru pronaći prepuno mira i tišine. Naspavati se, ići u šetnju, zaplivati u tišinu, uroniti u mir i dopustiti da umor siđe s tebe i da duša može progovoriti. Potrebno je polako promatrati prirodu, ljude, događaje, život i sve zgode s određene udaljenosti. Potrebno je i svoj vlastiti život promatrati s određene udaljenosti i ocjenjivati ga. Polagano ćeš osjetiti gdje su napetosti, rane, nesposobnosti, gdje je ušla tupost, gdje su uvrede zatvorile sva vrata za druge i za Boga, gdje si zastao i postao nesretan, gdje to duša u tebi tuguje. Nemoj se bojati razmišljati do kraja. Ali razmišljaj i razumom i dušom. Neka ti intuicija pokazuje perspektive, a razum ih pokušava dostići, otkriti i razraditi. Pokušaj otkriti gdje si dobivao tako teške rane, pokušaj praštati onima koji su ih zadali, pokušaj se odijeliti od onoga što je dosada uništavalo tvoj život, izbaciti mržnju, pokajati se za pogreške, zla i krivice, moliti da ti oproste oni koje si povrijedio, i opet pronaći bitne sadržaje života.

Pokušaj i moliti. Ispočetka možda mehanički, po-navljajući neke molitvene formule. Iza toga pokušaj čitati psalme, molitve drugih, a onda polako dopusti srcu da samo izgovara molitve. Idi ponovno u prirodu, promatraj najprije cjelinu prirode, a onda zađi u pojedinosti, zagledaj se u cvijet, kamenčić ili školjku, u koji plod ili dijete. Polako će opet ono iskonsko, praživotno ući u tvoje pore, osvježiti te i odmoriti. Tada ćeš svoj život vidjeti u novom svjetlu i čeznut ćeš da mu se možeš vratiti. To su trenuci kad ćeš osjetiti da si odmoren. Vidjet ćeš da je to, zapravo, bitan odmor. Jer, tijelo se može odmoriti i u dugom spavanju, na dugoj šetnji, ako se dobro najedeš, dobro piješ ili uredno živiš, no duša treba više vremena da bi došla k sebi, da bi se izliječila i opet postala sposobna primati i stvarati.