Arhiv tekstova

Samo što je v. d. predsjednica Srbije Nataša Mićić ukinula izvanredno stanje pokazalo se da je ono ostavilo i neke prilično mučne posljedice. Nije teško pogoditi – riječ je o medijima. Preciznije, o dilemi je li i koliko je vlada Srbije pokušavala situaciju stvorenu nakon ubojstva Đinđića  iskoristiti za discipliniranje novinarske profesije i njeno prilagođavanje potrebama političara.

Desila se, uvjetno rečeno, svojevrsna medijska »pobuna«. Vodeći, najvećim dijelom tiskani mediji, optužili su vladu da je za 42 dana izvanrednog stanja povukla pravu seriju poteza kojima se sama kompromitirala, a novinare ražestila. Glavni urednici 14 beogradskih dnevnika, tjednika, radio i TV stanica svoje nezadovoljstvo vladinim angažmanom formulirali su u javnom pozivu vlasti da se već poslije prvosvibanjskih praznika sretnu i »razjasne«, kako se ističe, ozbiljni uzajamni nesporazumi i incidenti. Simptomatično je da poziv nisu potpisale tri najmoćnije elektronske kuće – RTS (izuzev Radio Beograda), Pink i BK TV. Dakle, upravo one na čije uređivačko i programsko ponašanje vlast ima dominantan utjecaj, a kojima ta činjenica ni najmanje ne smeta, računajući da je »održavanje bliskosti s vlašću« najkraći put da se dođe do toliko željenih nacionalnih frekvencija. 

Izravan povod za ovu reakciju bile su prijetnje kojima je bila izložena Gordana Suša, glavna urednica neovisne TV produkcije VIN, od strane šefa Biroa vlade Srbije za komunikacije Vladimira Bebe Popovića. Za neupućene, radi se o ličnosti koja je, pored ostalog, bila jedan od glavnih aktera ljetošnje, manje-više, komične »prisluškivačke afere«, autor, kažu oni koji ga poznaju, mnogih afera i skandala u odnosima DOS i DSS, tvorac brojnih »nesporazuma« između vlade i pojedinih medija. Popovića je Đinđić početkom godine »privremeno sklonio«, ali se on ubrzo, naročito nakon ubojstva i zavođenja izvanrednog stanja, ponovo pojavio i postao glavni »medijator« komunikacije sa novinarima i onih famoznih, u novinarskim krugovima, vrlo loše ocijenjenih, agitpropovskih brifinga u vladi Srbije. 

Nezavisno od toga, međutim, mediji su ponajviše revoltirani očiglednim pokušajem Živkovićevog kabineta da (zlo)upotrebi mjere izvanrednog stanja: po hitnom postupku, u pregrijanoj atmosferi izvanrednog stanja, usvojen je Zakon o javnom informiranju, za koji novinari tvrde da u nekim dijelovima bitno odstupa od prethodno usuglašene verzije i više liči na »mali krivični zakonik«, zakon za zaštitu političara, a manje na propis koji treba potaknuti i garantirati medijske slobode. Glavnim urednicima je simptomatično što se usvajanje zakona odugovlačilo skoro dvije godine, a onda je, u »prerađenoj verziji«, usvojen malte ne »za pet minuta«, bez konzultacija s novinarskom profesijom i u ambijentu bez imalo demokratskih obilježja. 

Isti »recept« upotrijebljen je i za brzopotezni izbor članova Vijeća za radiodifuziju. Najprije je hitno skinuta kandidatura jednog profesora sveučilišta, koji je u vrijeme Šešelja izbacivao svoje kolege sa posla, a zatim su izabrana još dvojica, bez poštovanja elementarne zakonske procedure (»Pa, nećemo se, valjda, zakona držati ko pijan plota«). Namjera je bila prepoznatljiva: da dodjela radio i TV frekvencija i dalje bude moćno sredstvo kontrole i utjecaja na elektronske medije. Kritičari idu čak korak dalje tvrdeći da se Vijeće kadrovski ekipira tako da se iz trke za nacionalne frekvencije izbaci sve popularnija, a vlasti nezgodna urbana RTV B 92 u korist lojalnih BK TV Bogoljuba Karića i Pink Željka Mitrovića. 

Vlasti se ne opraštaju i pokušaji da nekim nesmotrenim potezima zaplaše medije i novinare stvarajući neprijatnu atmosferu i napetost u međusobnim odnosima. Vlada je, doduše, nakon reakcija iz Europe i novinarskih udruga, odustala od namjere da pri Ministarstvu kulture i medija osnuje novinarsku komisiju, koja će analizirati tko je i kako pisao o Đinđiću i Vladi i stvarao »atmosferu linča«. Ipak, gorak dojam ambicije da se novinarska profesija i na ovaj način uvuče u »policijsko-analitičke potrage« za »medijskim inspiratorima« ubojstva, nije se mogao tek tako ukloniti. Pogotovo što je bio pojačan povremenim javnim optužbama na račun nekih novinara, prijetnjama da će biti uhapšeni ili privedeni »zbog organiziranja zavjereničke grupe za medijski pritisak protiv Đinđića i Vlade«. Pokazalo se, zapravo, da je riječ o konstrukciji bez pokrića u policijskim pretragama.

Na poziv glavnih urednika pozitivno je reagirao samo Žarko Korać, potpredsjednik vlade zadužen za medije. Premijer Živković i predsjednica Skupštine Mićić zasad se ne oglašavaju, osim što u pojedinim intervjuima odbacuju svaku pomisao da je izvanredno stanje korišteno protiv medija. Prvi ljudi beogradskih glasila, međutim, očekuju da će Vlada, ipak, dobro porazmisliti da li da odbije ponuđeni dijalog i, tako, uđe u nepotreban klinč sa, nesumnjivo, utjecajnim redakcijama ili će pokušati naći obostrano prihvatljiv kompromis. Ovo potonje se čini vjerojatnijim, naročito nakon premijerove poruke da je »misteriozni« šef Biroa za komunikaciju najavio svoj odlazak s te funkcije.