Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Đurđev i Mar­kov

ĐURĐEV
Đurđev, blagdan svetog Jurja, slavi se 24. travnja i obilužen je po tom da od njeg počima jedno vrimensko razdoblje koje se računa do Mijolja (Mihael, Gabriel i Rafael slave se 29. rujna), važno po obilju radova oko usiva na njivama, a i po tom da u crkvama na pozdravljenje zvone ujtru sat ranije a uveče sat kasnije.
Na Đurđev su se sminjivali sluge, pristajali il počeli radit, pogođeni radnici na stalnom radu kod salašara, pogotovu oni koje su pogodili na po godine, od Đurđeva do Mijolja, rad poljski radova. Tog dana su se selili čeljad koji su stali pod kiriju, jel po ondašnjem adetu nikog s mista di je stojo nisu mogli krenit izmed Mijolja i Đurđeva.
Do Đurđeva salašarska čeljad nisu išli bosi, a od tog dana il nikoliko dana posli, čim je vrime dopuštilo u obavljanju svakidašnji poslova išli su bosi. Od toga dana do Mijolja salašari su ili i malu užnu, četvrti ilo u poslendanu, osim u subatu.
Na Đurđev su čobani i govedari u godini prvi put istirali josag na pašu, kadgod na velike atove, a ako vrime nije dopuštilo onda su ji istirali na pašu makar reda radi i vratili natrag u staje.
U bajmačkom ataru i naše su žene priuzele adet od Madžarica da su ujtro rano čistim čaršapom skupile rosu sa žitne njive, iscidile je i dale kravama da je popiju, poližu, jel će ondašnjem virovanju imat više mlika.
 
MARKOV
Markov je neradni dan kad se obavlja blagoslov žitni njiva i polja u župama di žive zemljoradnici, a i u okolnim varošima i selima, jel svi ljudi idu kruv.
Zemljodilci iz vikovnog iskustva znadu da njim rod najvažnijeg usiva, rod žita (pšenice), mož bit i zdravo smanjen, a mistimice i uništen još dok je »na nogama«, dobrim prija sadivanja u krstine il u kamaru. Zdravo je dugačko vrime odranjivanja žita. Od sijanja do istresanja zrna na tavan, prođe dobrim više od po godine. U cilom vrimenu odranjivanja zemljoradnici strepe oćel naić kaka ampa il drugo nevrime, koje će njim ugrozit »kruv naš svagdanji« Od pamtivika se ljudi naspram kruva odnose kako zavriđuje najveći Božji dar, a brigu odranjivanja žita zemljodilci potvrđuju vikovima unatrag kad na Dan sv. Marka Evanđeliste, slavi se 25. travnja, obave blagoslov na žitnoj njivi nikog zemljodilca, koji dopušti da mu virnici izgaze i blago oštete dio žitišta.
Još i danas se niguje adet u nikim varošima, selima i salašarskim crkvama, osobito u žitnicama, da virnici sudiluju u obredu blagoslova žitna i drugi usiva na poljima. Posli zajedničke svete mise virnici u prošijunu, na putu od crkve do odabrane njive, nuz molitvu litanija mole i za pomoć u odranjivanju žita. Na odabranoj njivi prošijun se zaustavi, puk zagazi u njivu zelenog žita, di svećenik obavlja obred blagoslova: najpre pročita četri evanđelja i posli svakog se okreće na drugu stranu svita, moleći se za sve njive u okolici. Posli prigodne molitve svećenik blagoslovi žito, s tim i sva žitna i druga polja. Kadgod je svaki od virnika uzabro po nikolko strukova blagoslovljenog mladog žita, kojeg je kod kuće zadio za svetnjaču, izmed Očenaša, di će ostat dok ga tamo ne zamine zrilim vlatovima žita s Dužijance.
Spritniji virnici, najviše salašari, su na njivi ispleli mali žitni vinac, koji je bio i ukras sobe, a osto je da okružuje svetnjaču sve dok nije zaminjen vincom bandaša u obiteljskoj Dužijanci.
U subatičkom ataru, u vinogradima piska i piskulja bio je adet da se nuz blagoslov žita obavi i blagoslov vinograda, da loza i voćke bolje robe.
 
********
 
Po predaji sveti Marko Evanđelist pridičio je o kršćanstvu u žitorodnom dilu Egipta, u okolici Aleksandrije, di je rad ispovidanja kršnanske vire usmrćen. Vrimenom su mu tilo Mlečani prineli u Veneciju i od onda su mu relikvije u tamošnjoj Crkvi sv. Marka.
Od 589. godine na Markovo se obavljo blagoslov polja, a od sridnjeg vika katolici su zadržali adet blagoslova žita i polja koji se niguje i danas.
Blagoslov polja 25. travnja odgađa se samo ako tog dana pada Uskrs, poslidnji put je bio 1942. godine. Kad se to desi blagoslov žita i polja obavlja se na vodeni ponediljak, drug dana Uskrsa.
Stanarice su na njivi od blagoslovljenog žita isplele oveći vinac i čuvale ga dok njim se ne izlegu pilići, pućići, morčići… Stanarica je tim vincom okružila tek izležen pilež da ga sačuva, kako su virovali, od bolesti, da dobro napriduju u rastu, jel je žito prvo ozelenilo u proliće i zato ima posebno moć zaštite. Ovaj običaj je posli II. svitskog rata polagano pao u zaborav.
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay