Arhiv tekstova

Prošla je još jedna somborska Dužionica. Jedna ili dvije, pitanje je, a ovisi kako se gleda. Dvije ako se gleda po tome da Dužionicu organiziraju dvije udruge – HKUD Vladimir Nazor i UG Bunjevačko kolo. Dvije, jer su dvije bandašice i dva bandaša. Dvije, jer su dva kruha i krune. Dvije, jer su dva bandašicima kola i dvije povorke sudionika Dužionice. Jedna, jer je riječ o istom običaju iznjedrenom na salašima bunjevačkih Hrvata  ili bunjevačkih Bunjevaca, kako će reći oni drugi. Jedna, jer je riječ o istoj nošnji, jedna jer je riječ o ljudima koji vuku iste korijene, a sada su podijeljeni na dvije Dužionice. Zbunjuje to mnoge koji nisu Somborci i koje namjera ili slučajnost dovedu u Sombor baš u vrijeme Dužionice. Ne razumiju to ni sami Somborci koji ne pripadaju ovoj zajednici ili zajednicama, pa ni mnogi iz jedne ili druge povorke sudionika Dužionice.  I tako je godinama unazad. I čija je onda Dužionica, tko je ima pravo slaviti: Hrvati Bunjevci ili Bunjevci Bunjevci? Tko je veći čuvar tradicije: oni koji su ove godine proslavili 82. Dužionicu ili oni koji je slave tek 16 godina? I pitanje je tu još mnogo, a mnoga od njih zadiru u politiku o kojoj najrađe ne bih.

Rekla bih samo da Dužionicu imaju pravo slaviti oni koji su u pobožnosti i zahvali Bogu zasijali njive, požnjeli žito. Posijali i požnjeli čak i sada kada im se to ne isplati, kada zapravo ni ne zanju koliko će novaca dobiti za svoj trud i rad. Ali žito i kruh bili su, a i ostali smibol ovog vrijednog naroda koji sije i žanje u znoju lica svoga. Kruh na stolu nekada je bio simbol zajedništva obitelji, a to zajedništvo trebalo bi biti uzor i ovim našim današnjim obiteljima. Rijetko se mi danas okupljamo oko stola, a još rjeđe smo svjesni da se za to zajedničko okupljanje i taj kuh koji imamo trebamo nekome i zahvaliti. Nekako olako shvaćamo da je sve što imamo nešto podrazumijevajuće, nešto što nam po pravu pipada i htjeli bismo toga još više, iz dana u dan, ne obazirući se na to koju cijenu to više ima i vrijedi li toliko. Pa ako je Dužionica prilika da se barem na trenutak peispitamo, zastanemo, zahvalimo i negdje u sebi pronađemo radost za ono što imamo, pa makar koliko to što imamo bilo malo, onda nismo uzalud bili njenim dionicima. 

I onda je možda suvišno i razmišljati o podjelama i namjerama onih koji nas dijele. A ako i nije, ostavimo to za neki drugi put. Imalo bi se i o tome što reći. I napisati.