Arhiv tekstova

Čitajući sjećanja dugogodišnjeg glavnog inžinjera grada Istvána Frankla mlađeg dolazimo do interesantnih detalja u razvoju njegovog rodnog grada. Pošto je službovao zajedno s dva gradonačelnika, i svoja sjećanja dijeli na dva razdoblja. Prvo traje od 1890. do 1902. godine, kada je gradonačelnik bio Lazar Mamužić. Ovo poglavlje nazvao je »Borbe za provođenje politike grada«. Drugo razdoblje, od 1903. do 1920. godine, kada je na čelu grada bio Károly Bíró, nazvao je »Mirne godine i svjetski rat«. 

 

Kuda s petrolejkama?

 

Prvi korak ka suvremenom gradu bila je modernizacija javnog osvjetljenja u centralnim dijelovima, u ulicama i na pijačnom trgu. Umjesto prijašnjeg osvjetljenja petrolejskim lampama koje je vodilo podrijetlo još iz srednjeg vijeka, instalirani su kandelabri koji su trošili plin iz novosagrađene gradske plinare. Plinara je izgrađena na mjestu nekadašnjeg groblja, koji je premješten dalje na periferiju grada (današnje Senćansko groblje). Plinsko osvjetljenje je uvedeno i u hotel s kazalištem i u staru baroknu gradsku kuću. Stare petrolejke nisu bačene, nego kako to Frankl piše: »Petrolejske lampe su prebačene u one dijelova predgrađa gdje su stanovali članovi gradskog vijeća. U ostalim ulica mjesečina je i nadalje nadomjestila uličnu rasvjetu«. Ovo se događalo 1890. godine. U novije doba ovakva praksa je primjenjivana prilikom asfaltiranja ulica. Čim je netko postao »funkcioner«, ako nije imao asfalt u svojoj ulici ovaj nedostatak je ubrzo saniran. Ja znam za dva konkretna slučaja. Znači povijest se ponavlja i ništa novo nema pod suncem.

 

Posljednji javni objekt, koji je gradio Mamužić

 

Frankl je imao dobro mišljenje o Mamužiću, koji nije sačekao rezultat istrage koju je vodilo Ministarstvo unutrašnjih djela, na inicijativu njegovih najljućih protivnika (prije svega rođaka Age Mamužića), nego je tražio da ode u mirovinu, što se i dogodilo. O njegovom odlasku bivši glavni inženjer ovako piše: »Lov na čovjeka je trajao osamnaest godina, progonjeni i gonitelji su se umorili. S Lazarem Mamužićem iz lokalnog političkog života nestala je jedna jaka ličnost, uporan i žilav čovjek koji je osamnaest godina uz neprekinute napade rukovodio sudbinom svoga rodnog grada, stvarao je, gradio i stalno se branio. Da su ga ostavili mirno stvarati, sigurno bi mogao mnogo više uraditi na razvoju grada, jer je i ovako za osamnaest godina od velikog nizijskog sela Subotica postala grad, u kojem su postavljeni temelji budućeg razvoja... Njegovim odlaskom završena je jedna era u povijesti Subotice. Njegova velika partija – kako u takvim slučajevima biva – raspala se kao razvezani snop žita...oni koji su se željeli i dalje afirmirati, prešli su u novu vladajuću partiju« (ovakvi se danas zovu »preletači«, prim. a.). Iste te godine, u lipnju predana je na upotrebu novosagrađena vojarna za domobransku konjicu, posljednje djelo Lazara Mamužića smatra Frankl. Umjesto da vrati nekadašnju imovinu grada, istu ovu vojarnu (tzv. Prva kasarna), koju je gradio grad o svom trošku, velikodušno, »u pola cijene« (uz posredovanje jednog čelnika vladajuće partije) Vojska Srbije je (pre)prodala gradu. Namjena »staro-nove imovine« još nije određena, a onako usput trebamo napomenuti krov nekadašnjeg manježa je oštećen i vjerojatno stalno prokišnjava. Evo jednog malog krovopokrivačkog zadatka za novog gradonačelnika. 

Što je sve izgrađeno na prekretnici vijekova?

 

Frankl detaljno nabraja što je sve izgrađeno, za dvanaest godina, kada je uz gradonačelnika Mačkovića, on bio glavni inženjer. Izgrađene su četiri katne »narodne« škole i osam vrtića, tzv. Poljoprivredna škola na Paliću i gimnazija. Također, građene su i salašarske škole. Smatram vrlo suvremenim urbanističkim rješenjem i danas ono u kojem se formira jedan trg i oko njega se grade crkva, škola i obdanište, kao što je to slučaj Kerske i Senćanske crkve. To bi se danas zvalo »gradski podcentar«. Najvjerojatnije, to je djelo Istvána Frankla. Po svemu sudeći gradski oci su velike novce ulagali u obrazovanje, jer je uz pomoć države građena i učiteljska škola. Izgrađene su još dvije crkve: u Tavankutu i Tompi. Građena je gradska klaonica i bolnica, dom ubogih i osam carinarskih kuća, najveći na Somborskom putu. Od tada su izgrađene dvije vojarne, pomenuta vojarna za konjicu i ona koja se nalazila na senćanskom putu. Ova druga je razrušena u bombardovanju 1944. godine a na njenom mjestu izgrađena je višekatnica Nove općine i Okružni sud. Prvu zgradu Kraljevskog suda grad je podigao također uz pomoć države. Građena je električna centrala i tramvajska pruga. Konačno je nasuta i Rogina bara, gdje je podignut park nazvan po Mariji Tereziji. Doista impresivno. Na koncu, Frankl napominje: »u ovome sam i ja sudjelovao, shodno svojim skromnim sposobnostima... nisam se miješao u lokalnu politiku i zato nisam imao neprijatelje«.