Arhiv tekstova
29.07.2016
Što vam znači Dužionica?
Biljana Đurović,
Zagreb
Obnavljanje tradicije
Dužionica je obnavljanje tradicije, jedan lijep običaj koji me sjeća na moju baku koja je znala plesti slamu. Plela je ukrase, vjenčiće, buketiće. Ne postoji u Beregu takav način obilježavanja završetka žetve kakav priređuje Nazor, ali su obitelji u svojim kućama na neki način zahvaljivali za novi rod, novo žito. Pričala mi je baka, rođena oko Prvog svjetskog rata, da su nekada postojale obiteljske zadruge, u kojima se točno znalo tko je glavni, u kojima je točno bilo raspoređeno tko što radi. I sama žetva bila je teška i dugotrajna, jer se kosilo ručno. Poslije su stigle vršalice koje su donekle olakšale posao. Sada su na njivama moćni kombajni i sve je mnogo brže i lakše. No, lijepo je što je ta zhvala Bogu sa urod ostala dio tradicije Hrvata s ovih prostora. Trebamo biti svjesni da unatoč svom napretku i nije sve tako jednostavno, jer bili smo i ove godine svjedoci da je trud ratara propao u naletu nevremena koje je Sombor i okolicu zhvatilo polovicom srpnja. Treba biti svjestan da nije sve to tek tako, da ima netko kome trebamo zahvaliti za plodove s ovih njiva. Kao mlada nisam dolazila na Dužionicu, ali sada, ukoliko smo suprug i ja u Beregu, pratim svaku manifestaciju u Hrvatskom domu.
Rodom sam iz Berega, živim u Zagrebu i od kada smo u mirovini suprug i ja oko pol godine provodimo u Beregu, a pol godine smo u Zagrebu. Obično proljeće i ljeto provodimo u Beregu, a zimi se vraćamo u Zagreb.
Klara Karas Šolaja,
Sombor
Dio mene
Moj prvi susret s bunjevačkom nošnjom bio je baš na dužionicama. Prvi put sam obukla nošnju i imala svog para. Bila je to Dužionica na salašima Nenadić. Sjećam se i danas tog uzbuđenja kada sam prvi put obukla nošnju i sa svojim parom bila sudionikom crkvene proslave Dužionice. Poslije crkvene proslave slijedila je igranka, koju sam ja prvih godina, dok nisam dorasla do djevojačkih godina, samo gledala sa strane. Nekada se Dužionica slavila na svim našim okolnim salašima Nenadiću, Bezdanskom putu... Bile su to male intimne proslave. Mi smo bili »dica iz prašine«, a roditelji u odličnim susjedskim odnosima. Zato je uvijek bilo veselo, bogato, sveto; bila je čast obući nošnju, imati para, bila je čast biti sudionik Dužionice. Sada je Dužionica drugačija, ali tako je u ovom suvremenom vremenu. Ovdje na proslavi u Hrvatskom domu susrećem ljude koje ne poznajem, ali se upoznajemo razgovaramo i ima ti to neku svoju draž. Dužionica je dio mene, uz taj lijep običaj sam odrastala, kao i druge obitelji nas salašara. Lijepo je vidjeti neke nove mlade ljude u bunjevačkoj nošnji, u povorci sudionika Dužionice. Usađena im je ta ljubav prema tradiciji predaka u njihovim obiteljima i na to trebamo biti ponositi. To trebamo čuvati, čuvati i njegovati, jer tako čuvamo ono što su i gdje su naši korijeni. Zato sam svake godine na proslavi Dužionice i rekla bih da se u ovo doba godine osjećam nekako ustreptalo, svečano, rapoloženo.
Marija Maširević,
Sombor
Zahvala roditeljima
U ovoj godini kada slavimo 82. Dužionicu ja se prisjećam svojih prvih dužoniica kada me je još kao djevojčicu mama opravljala u nošnju i kada sam išla u povorci sudionika proslave. Dužionica je zahvala Bogu i zahvala vrijednim ratarim koji su posijali, požnjeli i darovali nam kruh. Za mene je Dužionica i sjećanje na moje roditelje koji su me odgojili u duhu kršćanstva i u duhu čuvanja onoga što je naša tradicija. Zato je moj prinos ovoj Dužionici ovo ruvo koje sam obukla, ruvo moje bake i mame od lionske svile iz 1932. godine, na slipe grane i na nogama kožne cipele moje mame iz 1938. godine. Uz svu zahvalnost, ljubav i poštovanje prema mami ja na ovaj način čuvam nasljeđe svoje obitelji. S puno ljubavi prema roditeljima i tradiciji s ponosom nosim ova stara ruva. Nisam nikada bila bandašica Dužionice i to mi je jedna potajna, neostvarena želja, ali zadovoljna sam što i danas imam ljubavi i volje da bude dio ove proslave. Što imam ljubavi da promoviram stara bunjevačka ruva. Netko sam i tko gaji veliku ljubav prema fotografiji i na taj način bilježim i čuvam dokumentaciju o svim važnim događanjima u Društvu. Na svakoj Dužionici fotografiram bandaša i bandašicu i te fotografije čuvam u albumima kao svjedodžbu naše tradicije koju brižljivo čuvamo. Treba sve zabilježiti i trajno sačuvati kao zahvalu našim roditeljima, ali i kao podsjećanje mladima što smo i tko smo, kao podsjećanje na ono što je naša tradicija duboko usađena u sve nas.
Z. V.
