Arhiv tekstova

Mlijeko uglavnom i dalje ne treba, a kada će trebati – ne zna se.

Ova parafraza sjajne Đekne u domaćem mljekarstvu počela se »intenzivirati« (poslužimo se sada i Krunskim svjedokom, ipak je vrijeme Filmskog festivala) još početkom prošle godine liberalizacijom uvoza mlijeka i mliječnih prerađevina iz Europske unije, znatno jeftinijih u odnosu na domaću proizvodnju. Ovu konstataciju potvrđuje i Josip Mačković iz Mirgeša, jedan od rijetkih velikih proizvođača mlijeka (dnevno proizvede oko 3.200 litara) koji je imao hrabrosti, solidarnosti i časti stati na stranu svojih »sitnijih kolega« koji su već nekoliko godina unazad izloženi pritiscima i manipulacijama otkupljivača da im njihovo mlijeko s vremena na vrijeme ne treba. Nije, naravno, potrebno mnogo mudrosti pa zaključiti da su u takvoj situaciji mnogi mali proizvođači prvo bili primorani mlijeko prodavati po kućama u bescijenje, zatim praviti (uglavnom) sir koji ubrzo nikome nije trebao, pa onda dijeliti mlijeko kome treba da bi na kraju, zbog potpune neisplativosti proizvodnje, bili prisiljeni prodati kravicu-dvije i tako im, bar u vlastitom kućanstvu, »zavrnuti vime« i od dobivenog novca prihod potražiti na nekoj drugoj strani.

 

Šlag na sortu

 

Sada je, kaže Mačković, red polako došao i na ostale, jer se prelevmani na uvoz mlijeka (koje je država uvela s razmjerno velikim zakašnjenjem u odnosu na početak »liberalizacije«) nisu pokazali kao dovoljno učinkovita mjera na dampinške cijene iz inozemstva.

»To je staro i jednostavno pravilo: ‘velika riba jede malu’«, na jednako plastičan i razumljiv način poredi Mačković domaćeg s inozemnim kolegom, ostavljajući čitateljima da pogode tko su u tome velike, a tko male ribe.

Iako ovo nije jedini problem, ali kao neku vrstu šlaga Mačković navodi i da je prošle godine uvezena velika količina mlijeka u prahu čije zalihe do danas čak niti domaća konditorska industrija nije uspjela potrošiti. U takvoj situaciji skoro pa paradoksalno zvuče njegove riječi kako je došlo do povećanja domaće proizvodnje. Naime, i pored prestanka proizvodnje velikog broja malih stočara došlo je do povećanja domaće proizvodnje iz jednostavnog razloga: zbog uvoza su stvoreni viškovi koji lanac negativnog trenda samo dodatno proširuju.

Primjerice, sugovornik kaže kako je jedna od posljedica toga i sniženje otkupnih cijena mlijeka što dodatno ugrožava isplativost proizvodnje. Konkretno, za sebe kaže kako mlijeko prodaje po cijeni od 36 dinara za litru (plus PDV), ali odmah navodi i primjere proizvođača, i to onih »robnih« (koji, dakle, imaju vlastite bazene za mlijeko), koji za istu količinu dobiju čak 25-26 dinara! I bez obzira na to što mu je dnevna proizvodnja u rangu europskih farmera, Mačković kaže kako je on zapravo tipičan primjer »proizvođača u razvoju«.

»Većina nas je ‘u investicijama’, a investicije, naravno, za sobom povlače tuđa sredstva, odnosno kredite. To je neumitno ukoliko želite razvijati proizvodnju, a bez toga danas ne možete opstati. S druge strane, kamate su kod nas znate i sami kakve i one nas guše. Stoga je većina nas u ovim uvjetima prisiljena ići iz jednog kredita u drugi, pri čemu smo svakodnevno opterećeni problemima o kojima govorim i koji su manje-više opće poznati. Na taj način zapravo samo produžavamo vlastitu agoniju i mnogi zbog toga i odustaju, jer, s jedne strane mlijeko ne mogu prodati po cijeni od minimalnih 40 dinara za litru, a s druge, banke to ne zanima. A sve to, naravno, nije dobro jer će tako moći ići samo dokle smo kreditno sposobni. I uporni«, bez uvijanja Mačković opisuje aktualno stanje u proizvodnji mlijeka.

 

Bajke sa sjetnim krajem

 

U prilog tome recimo i još jednu poznatu činjenicu na koju Mačković samo podsjeća: proizvođači mlijeka u zemljama Europske unije imaju daleko veće poticaje, napose kada je riječ o izvozu, što ih u startu čini daleko konkuretnijima u odnosu na naše, jer ga mogu prodavati po cijenama nižim taman toliko koliko je potrebno da im drugi ne mogu parirati.

»U usporedbi s farmerima u inozemstvu, svi mi u domaćoj poljoprivredi smo poput siromaha i gospodara na jakoj zimi: prvi je u tankom kaputu, a drugi u bundi. I budi ti tu sad ravnopravan. Jednostavno, gazdujemo u siromašnoj zemlji i još nas tjeraju da se tržišno otvaramo. Eto, po toj logici nam naša država kroji sudbinu«, zagonetno će sugovornik.

Ne želeći komentirati odluku Skupštine grada da kompletno preostalo poljoprivredno zemljište u državnom vlasništvu da stočarima po pravu prečeg najma, Mačković samo kratko kaže kako će se posljedice toga, vjerojatno negativne, vrlo brzo vidjeti. Običan čitatelj, dakle onaj koji mlijeko samo kupuje i ne zanimaju ga puno uvjeti pod kojim(a) ono stigne do prodavaonice, može iz ovoga samo nagađati misli li Mačković da će se na taj način dodatno odmotati i klupko problema u ionako problematičnom ratarstvu ili aludira na koncem prošle godine usvojeni Zakon o poljoprivrednom zemljištu kojim je domaćim i stranim tajkunima omogućeno da dođu do 30 posto obradivih površina na predugi rok (od 30 godina) pod uvjetima koji više sliče na dar nego li na plaćanje najma po tržišnim uvjetima?

I upravo spomenuto ratarstvo čini se kao jedina pozitivna karika u lancu stočarske proizvodnje. S obzirom na to da je proizvodnju s bratom Marinkom podijelio po načelu »on vodi računa o mojoj zemlji, a ja o njegovim kravama« Josip kaže kako takav način u priličnoj mjeri pomaže da se posao na zajedničkih oko 250 hektara uradi racionalnije i kvalitetnije. E, da ni ovo ne bi izgledalo poput bajke potrudilo se svemoćno »tržište« koje ih primorava da svoju recepturu u pripremi hraniva prilagođavaju cijenama kukuruza, odnosno pšenice. Izlišno je, naravno, u ovakvoj situaciji govoriti o trenutačnim cijenama, jer se to iz tko zna kojih razloga (kao u momentu našeg nedavnog razgovora) zna skoro »preko noći« drastično promijeniti. U takvoj neizvjesnosti, kao uostalom i kod čistih ratara, isplativost proizvodnje određene kulture više je stvar lutrije nego li racionalnog planiranja, baš kao što je to i odnos kukuruza ili pšenice u hranivu, ovisno o njihovim cijenama.

Na spominjanje poticaja u ratarskoj proizvodnji Mačković se i nehotice smije:

»Činjenica je da nam svaki dinar treba, ali tih četiri tisuće dinara, ograničenih na maksimalnih 20 hektara, nama skoro da ne znači ništa. A ni to nisu u stanju isplatiti. Mislim da bi nam lakše bilo da i to ukinu, pa da uopće više ni ne razmišljamo o takvim stvarima. Jer, o kakvoj mi perspektivi u poljoprivredi možemo govoriti kada su poticaji za ratarsku proizvodnju, primjerice u Hrvatskoj oko 240 eura po hektaru, a kod nas tek nešto iznad 30? Znači, sedam-osam puta više. A da ne govorim kako je u Danskoj, Njemačkoj ili Nizozemskoj.« 

 

Olovka ti piše, olovka te briše

 

Ni poticaji za stočarsku proizvodnju, koji za mliječne krave po grlu iznose 25.000 dinara, po riječima Mačkovića nisu tako dobri kako bi se na prvi pogled mogli činiti. Kao primjer za to on navodi desetak obveznih pregleda krava na somatske stanice godišnje (jedan pregled po grlu iznosi oko 120 dinara, puta broj grla, puta broj mjeseci), pa druge veterinarske usluge koje početnih 25.000 dinara na koncu snize na 15-16 tisuća. S tim u vezi, on navodi i jedan apsurd za koji kaže kako »nema veze sa životom, a košta«:

»Riječ je o obveznom cijepljenju krava protiv bolesti plavog jezika u prosincu! Dakle, u mjesecu kada komaraca nema niti u inkubatorima. A na to država potroši preko 3,5 milijuna eura godišnje. To je katastrofa, jer taj novac za cjepiva država ne stvara sama nego ga ubire od nas.« 

U kategoriju apsurda svakako se može podvesti i činjenica da Srbija niti danas – unatoč brojnim obećanjima – nema (nezavisni) Nacionalni laboratorij za kontrolu kakvoće mlijeka. Stoga su proizvođači – htjeli to ili ne (a, pronađite onoga tko to želi) – primorani vjerovati laboratorijima mljekara koje mjere koliko je masti, somatskih stanica i drugih parametara koji izravno utječu na otkupnu cijenu mlijeka. Mačković, naravno, sve to komentira na svoj način:

»Otkako pamtim kvaliteta mlijeka uvijek je mjerena po načelu ‘kako mama kaže’, jer je to posljedica toga da je Srbija valjda jedina zemlja u Europi koja nema nezavisni Nacionalni laboratorij za kontrolu kvalitete. Onda, naravno, nisu ni čudne amplitude u postotku masnih jedinica ili somatskih stanica koje izravno ovise o tomu treba li mlijeko mljekarama ili ne. Drugim riječima, ako mlijeko treba, onda je kvaliteta bolja, a ako ne treba, odmah je slabija. Ja, naravno, radim i uporedne analize koje dodatno plaćam i one često pokazuju razliku, ali sve je to uzalud: tužiti đavla đavlovoj mami jednostavno ne vrijedi.« 

Svodeći sve dobre i loše stvari koje je u ovom razgovoru naveo, Mačković kaže kako ne vidi perspektivu u bavljenju ovim poslom. Iako je na pragu (tek) 47., kaže kako sebe u proizvodnji mlijeka ne vidi u sljedećih 20 godina, a samim tim niti preko 400 grla na svojoj farmi (od kojih je trenutačno preko 140 muznih). Za to krivi i sebe i svoje kolege, jer kaže kako kod nas ne postoji jaka udruga proizvođača mlijeka koja bi bila sposobna ne samo utjecati na uvjete otkupa mlijeka nego se i organizirati za samostalan nastup na tržištu. Navodeći primjere Nizozemske, Belgije, Francuske i drugih zemalja, on kaže kako tamošnji farmeri u asocijacijama drže sve u svojim rukama: od samih mljekara (čiji su vlasnici), preko tvornica stočne hrane i sjemenskih kuća (koje kontroliraju) do instituta (koje financiraju). To u konačnici, kaže sugovornik, znači da je tehnologija na svakoj farmi ista: od načina ishrane, preko načina držanja do načina liječenja stoke. Drugim riječima, proizvođač svojim novcem plaća struku i zbog toga je ona u njegovoj službi. A kod nas? Evo kako to Mačković objašnjava:

»Kod nas je tako da mi nismo organizirani zato što to državi i korporacijama ne odgovara. A zna se: u čijim su rukama olovka i papir, taj piše i pravila.«