Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Irač­ki po­u­čak

»Saddamove glave« (dakako samo u bronci), pozlaćene slavine, žličice, ručnici, stolnjaci - svo to pokućstvo iz dojučer monumentalnih palača, kao i dijelovi spomenika s gradskih trgova – već su našli svoje mjesto na internet-burzama. Mogu se kupiti (za sada) za stotinjak dolara po komadu. Tih će »suvenira« zacijelo biti puno više kad se, jednom, glavnina okupacijskih snaga bude vraćala u domovinu…
Trijumf trotjednoga rata dosegnuo je svoj vrhunac kada je prošloga tjedna televizijska slika iz Bagdada obišla svijet. Razdragani Iračani srušili su spomenik svoga vođe usred Bagdada! Mnoštvo je pozdravljalo marince i 3. pješačku diviziju kao osloboditelje…
Ta je činjenica naglo promijenila retoriku političkih vođa diljem svijeta. I Chirac i Schröder, pozdravili su činjenicu da je diktator svrgnut i naglasili da »ostaju prijatelji« Sjedinjenim Državama. Proturatni prosvjedi diljem zapada i istoka naglo su splasnuli. Prvi put su na ulice Washingtona i Londona izašle mase da »pozdrave uspjeh svojih ratnika« na dalekoj bojišnici. Milijardama »TV-promatrača« rata u Iraku nametnula su se logična pitanja: jesu li Amerikanci i Britanci možda ipak bili u pravu kad ih već i sami Iračani razdragano pozdravljaju; nije li Saddam Husein i njegov režim možda i zaslužio ono što mu se dogodilo kad je već očito da ga je vlastiti narod mrzio (s razlogom), a vlastita vojska de facto i nije pružila ozbiljniji otpor?!
U Nedjeljnom Vjesniku Vice Vukov (nesuđeni hrvatski veleposlanik u Bernu) piše: »…u netolerantnom i egoističnom svijetu pravedno – nažalost – može biti samo ono što brani našu egzistenciju i naše stvarne dugoročne interese! Zato bismo…mogli dodati: Pravdi zakon ne može nedostajati (Lex non deficit in iustitia exhibenda)«. I ima u tome istine. Na kraju svatko svoju pravdu sam definira, pojedinac za sebe, obitelj za sebe, društvo (država) za sebe. Ali i odgovara za nju. Amerikanci su Drugim zaljevskim ratom relativizirali utemeljenje svih pojmova svjetskoga poretka kakav smo poznavali. Nije, dakle, pravda (niti međunarodno pravo kao njegov poželjni izraz) princip po kojemu se možemo, i trebamo, ravnati!? 
Što onda jest?! Američke tvrdnje o »dobru« i »zlu«? Ovih je dana na BBC-ju jedan od vašingtonskih »think-tank« profesora Joshua Moravchyk ustvrdio – »potkraj Hladnoga rata počeli smo se navikavati na suživot s komunističkim sustavom. Predsjednik Reagan je došao i rekao – Ne, komunizam mora biti pobijeđen«. Profesor Moravchyk aludirao je na »vizionarski«(?!) iskorak Georgea W. Busha izvan sustava UN-a i međunarodnoga prava, u ime nekog »višeg principa« (rata protiv terorizma?!). Doista, Ronald Reagan, 1983., nazvao je Sovjetski Savez »carstvom zla«. George Bush nazvao je 29. siječnja 2002. Sjevernu Koreju, Iran i Irak »osovinom zla«… Bio je to, sada vidimo, bojni poklič bez mogućnosti mirnog ishoda.
Zašto Sjeverna Koreja? Presiromašna komunistička zemljica na rubu svijeta, anakroni ružni ostatak komunističkoga bloka. Nastala je, na kraju krajeva, samo zato što su se 1945. SAD dogovorile sa Staljinom da okupiraju Koreju do 38. paralele. Zašto? Zato što logistika njihove vojske nije stigla ranije okupirati Jug. Trebalo je na tom putu još pregaziti Japan koji je panično tražio mogućnost predaje. No, Hiroshimom i Nagasakijem budućem »carstvu zla« (SSSR-u) trebalo je još pokazati što ga može snaći. Koreja je mogla čekati…
Zašto Iran? Zato što još nije Washingtonu oprostio prljavu igru 50-tih?! Ili zato što ne poštiva ljudska prava? A što je s pravom Iranaca koji su 1951. imali progresivnog premijera Mohamada Mosadeka? Taj je nacionalizirao AIOC, iransko-britansku naftnu tvrtku, što je razljutilo Churchilla. Stari Britanac zatražio je pomoć Amerikanaca i CIA je stupila na djelo. Primorali su bojažljivoga cara šaha Mohamada Rezu Pahlavija da fermanom smijeni Mosadeka i postavi novoga premijera kojega je agencija već bila »pripremila«. Taj je »idealni« čovjek bio general Fazlollah Zahedi. Dočepao se vlasti 1953., nakon insceniranih nemira. Do pada, do islamske revolucije ajatolaha Ruholaha Homeinija 1979., u ime bojažljivoga šaha vladao je Iranom čeličnom šakom. Zahedijeva politička policija SAVAK nije bila ništa blaža prema vlastitom narodu nego li Sadamova prema svome koji je došao na scenu iste godine kada je Zahedi propao (a Pahlavi pobjegao).
Je li bila »pravednija« uloga Johna Negropontea 80-tih američkoga veleposlanika u Hondurasu koji je transferirao pomoć Washingtona »kontrašima« i odredima smrti u Nikaragvi za borbu protiv sandinista? Sandinisti nisu bili komunisti, već socijalisti (komunisti su dobili tek 4 posto na izborima). No, nacionalizirali su američke plantaže voća u svojoj zemlji. John Negroponte danas je veleposlanik SAD-a pri UN-u, time i član Bushove vlade…
Na kraju, odgovor je – ne! I da. Da, Saddam Husein zaslužio je svrgnuće. Ali, veliko »ne«! Americi! Nije smjela učiniti što je učinila silom. Makar svi mi definirali pravdu kao vlastitu egzistenciju i interes, međunarodni poredak (a jedini je oličen u UN-u) mora postojati. Alternativa je kaos u kojemu je razorena 7.000 godina stara kultura, u kojem bahati vojnik ili pljačkaš može ukrasti iz muzeja ili razbiti Hamurabijev zakonik u kamenu. Alternativa je »homo homini lupus« (čovjek je čovjeku vuk) pri čemu će najjači vuk određivati pravo i pravdu svima drugima. A to ne uspijeva na duge staze.  
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay