Arhiv tekstova
Povijest segedinskih Hrvata
Široj je javnosti danas malo poznato da u povijesti Segedina svoje mjesto ima i hrvatsko stanovništvo. U odnosu na ostale etničke skupine u ovom gradu (Madžare, Nijemce i Srbe), povijest je Hrvata bila posve neistražena, jer ih je, zbog malobrojnosti i sličnosti jezikâ i imenâ s drugom slavenskom skupinom, većina autora koji ih nisu poznavali svrstavala u Srbe. U ukazivanju na mjesto i značenje Hrvata u Segedinu, u novije je vrijeme postao poznat Ladislav Heka, kojega je životni put nanio početkom 1990. godina u ovaj madžarski grad.
Široj se kulturnoj javnosti predstavio knjigom »A szegedi Dalmaták«, (Szeged, 2000.), koja je rezultat njegovih višegodišnjih arhivskih istraživanja, za koja je svojedobno dobio i prvu nagradu »Ede Kisteleki« na natjecanju koje se dvogodišnje raspisuje za radove iz povijesti Segedina i Csongrádske županije. Od sredine 1990. godina objavio je više znanstvenih, stručnih i popularnih članaka o Hrvatima u Segedinu na madžarskom i hrvatskom jeziku, a nedavno mu je izašla i prva knjiga na hrvatskom – »Povijest Hrvata Dalmatina u Segedinu«, koja predstavlja hrvatskom čitateljstvu prilagođeno madžarsko izdanje iz 2000. godine.
DALMATINI U SEGEDINU: »Povijest Hrvata Dalmatina u Segedinu« u osnovi se sastoji iz tri dijela. U uvodnom su dijelu u petnaestak kraćih poglavlja obrađene različite teme vezane za povijest Segedina i Hrvata u njemu (dijelovi grada koje su naseljavali Dalmatini, njihovi najznačajniji vjerski objekti i dušobrižnici, podrijetlo naziva Dalmatin, doseljenje Bunjevaca u Madžarsku itd.), središnji dio knjige predstavljaju kratki prikazi povijesti pedesetak hrvatskih obitelji u Segedinu, dok su u posljednjem dijelu knjige opisani uloga segedinskih Hrvata u gradskoj upravi i gospodarskom životu grada, te elementi njihove gospodarske strukture.
U Segedinu je još u turskome dobu živjelo hrvatsko stanovništvo doseljeno iz Dubrovnika, Dalmacije i Bosne. Dvorsko je ratno vijeće 1687. dopustilo naseljavanje Hrvata u Suboticu, Sombor, Baju i Segedin. »Zlatno doba« segedinskih Hrvata bile su tridesete godine XVIII. stoljeća, kada se u nekadašnjoj segedinskoj župnoj crkvi sv. Dimitrija propovijedalo na »dalmatinskom« jeziku, koji je bio i nastavni jezik i u školi. Hrvatska enklava u Segedinu bila je u dijelovima grada poznatim kao Palánk i Donji grad (Alszeged). Heka ukazuje na razliku između terminâ dalmata (Dalmatin), kao oznake za etničku skupinu a koji je danas gotovo nestao, i dalmát (Dalmatinac), kao odrednicu za čovjeka iz Dalmacije a koja se danas uobičajeno rabi. U gradskoj se upravi Segedina tijekom XVIII. stoljeća vodilo računa o paritetu na etničkoj osnovi između četiri najvažnije gradske etničke zajednice. Prema Hekinim istraživanjima, Dalmatini su po brojnosti bili »barem upola toliko brojni kao Srbi«. Bili su poznati po trgovini vinom i uzgoju i prodaji duhana, a od obrtnika najčešće su bili remenari. Najznamenitije segedinske hrvatske porodice su Dugonići i Vedreši, a jedan od najznamenitijih Segedinaca je barun i austrijski general Adam Bajalić (Segedin, 1734. – Karlovac, 5. VI. 1800.). Od polovice XVIII. stoljeća segedinski se Dalmatini postupno asimiliraju da bi se do početka XIX. stoljeća u cijelosti pomadžarili.
Povijest Hrvata u Segedinu uklapa se u širu povijest hrvatskog stanovništva između Dunava i Tise, od Sentandrije pa do Novoga Sada. Hrvatski je puk, daleko od svoje matice, ostao živjeti razasut po manjim ili većim enklavama u ugarskom Podunavlju. Drugi su narodi uglavnom malobrojno etnički hrvatsko stanovništvo, koje se u Ugarskoj pojavljivalo pod različitim regionalnim imenima, zbog sličnosti jezika često poistovjećivali sa srpskom etničkom skupinom, koja ih je sa svoje strane isto nastojala asimilirati, dok je zajednička vjeroispovijest također potencirala asimilaciju u domicilno madžarsko stanovništvo.
ASIMILACIJA: Hekina istraživanja mogu biti poučna i za vojvođanske Hrvate, kod kojih asimilaciju osobito potiče bliskost dvaju jezika, te bi svakako bilo korisno kada bi »Povijest Hrvata Dalmatina u Segedinu« bila predstavljena i u vojvođanskim mjestima u kojima živi hrvatsko stanovništvo. No, važnijim se čini podsjetiti na riječi Ivana Antunovića iz njegove »Razprave«, kada je navodeći u kojima je sve arhivima istraživao, izrazio i uvjerenje da će se pojaviti »onaj, koji pošao bude mojim tragom, (»a takov da će se roditi, kojega će srce težiti k svom rodu, o tom neću da dvojim«), te na riječi Tome Vereša iz njegova intervjua »Glasu ravnice«: »Ja ne znam jednoga povjesničara koji je odlučio zahvatiti korijen stvari, da pođe na izvore, kao što je recimo išao Iványi. Istina to je činio Antunović na svoj način… imalo smo, ponavljam, književnike… ali to nije produbljivanje onih povijesnih istraživanja koje je pokrenio Ivan Antunović«. Dakle, Hekina istraživanja segedinskih Dalmatina, hrvatskoj bi zajednici u Subotici i Somboru trebala predstavljati putokaz za vlastita povijesna istraživanja, budući da sačuvani dokumenti iz arhivâ ova dva grada hrvatsko stanovništvo sve do druge polovice XIX. stoljeća najčešće nazivaju upravo – Dalmatinima
