Arhiv tekstova
Necenzurirano seciranje realnosti
Prošlog tjedna u srijedu, devetog lipnja, Komorna scena Narodnog kazališta u Subotici bila je popunjena. Razlog doista vrijedan pažnje. Gosti iz Zagreba, teatar Rugantino. Monodrama, točnije talkshow »Uho, grlo, nož« po tekstu suvremene hrvatske spisateljice Vedrane Rudan. Glavna i jedina akterica Gordana Gadžić. Režiju i adaptaciju je potpisala Hana Veček. Ova predstava je otvorila manifestaciju Mjesec kulture, ove godine naslovljenu »Jednaki u kulturi«, u organizaciji America’s Development Foundation-a, Gradske knjižnice i Skupštine Općine Subotica.
Prvi dani »pravoga« ljeta, bili su doista vrući i na sceni… Predstava započinje direktnom komunikacijom s publikom, »ispitivanjem terena« u vidu propitivanja prvih redova o bračnom statusu. »Da li ste sretno udani?«, jesu riječi koje nagovješćuju dekonstrukciju standardiziranog i ustaljenog života, njegovih vrijednosti i institucija. Istina? Promišljanje postavljenog sistema i razotkrivanje laži koje nam čine život ugodnijim? Iskrenost u komunikaciji, neizmanipuliranog, otvorenog, ali i pomalo, licemjerjem razočaranog, čovjeka?
VIŠEDIMENZIONALNOST SOCIJALNE PROBLEMATIKE: Scenografija predstave je osmišljena minimalistički i u potpunosti nas je fokusirala na sadržinu dramskog teksta i naravno, kako je vrijeme odmicalo, na sve bolju glumačku izvedbu Gordane Gadžić u ulozi Tonke Babić. Odluku o ovakvom, težem, pristupu teatarskoj izvedbi, bez ikakvih pomagala, sugerirala je sama bit teksta. Tekst je prepun psovki i agresivnog govora, te je na plakatu koji prati ovu predstavu naznačeno, u maniru političke korektnosti, da je komad zabranjen mlađima ispod 16 godina. Tijek predstave nosi u sebi pregršt naglih emocionalnih promjena, od potpune jeze, do spasonosnog smijeha, te kao takav ne dopušta prostora zamoru publike. Višedimenzionalnost socijalne problematike drama prikazuje kroz fenomene – rata, propagande, obitelji, braka, nacionalnosti, međuljudskih odnosa… Ona kao nož iz naslova secira ratno i poslijeratno hrvatsko društvo, a svojim općenitostima prenosi pojedine stavove i na cjelokupan ljudski rod i njegovu prirodu.
RAZLIČIT PRIJEM KOD PUBLIKE: U razgovoru poslije predstave, pričajući o ličnom ratnom iskustvu, glumica Gordana Gadžić kaže: »Sve vrijeme rata sam imala osjećaj da je negdje to drugdje bilo, u nekoj visokoj demokraciji tipa engleske ili američke, da to ne bi bilo nimalo blaže. Prosto, ljudi su ljudi…« Konstantna, necenzurirana intonacija ove monodrame podržana je od strane protagonistice: »Ipak je rijetkost na ovaj način govoriti, psovki ima, to je nešto na što su svi navikli, ali… čitav njen roman oslikava jednu drugu stranu svega, drugu stranu braka, drugu stranu odnosa s ljubavnikom, drugu stranu našeg odnosa s djecom, što je meni najporaznije u cijeloj ovoj priči i, naravno, jedno užasno hrabro govorenje o ratu…« Direktna grubost ovog teksta izaziva različit prijem kod publike. »Kao i svaka osoba, kada se nađe u nekom društvu, osjeti jednostavno klimu gdje to može i gdje ne može i onda se i vi tako ponašate. Tako, kada ja igram ovu predstavu pred jednom, drugom, petom publikom, točno osjetim gdje to kod publike prosto izaziva konsternaciju i odbojnost, a gdje to prolazi. U Subotici je to prošlo«, izjavljuje Gordana Gadžić i napominje da je bilo nekoliko slučajeva katastrofalne frustracije ljudi koji jednostavno tu količinu grubosti nisu mogli podnijeti.
Važna je činjenica da je značaj ovog djela prepoznat i u Srbiji, te je ono postavljeno početkom ove godine i na sceni beogradskog Ateljea 212. Ulogu je dobila Jelisaveta Seka Sabljić, dok je predstavu režirala Tatjana Mandić Rigonat. Na sreću, ovaj slučaj nije jedini i usamljeni presedan. Pokraj Vedrane Rudan u Srbiji se igraju predstave hrvatskih autora – Mira Gavrana, Borivoja Radakovića i drugih. Inače komad »Uho, grlo, nož« zagrebačkog teatra Rugantino odigran je pokraj Subotice i u Beogradu, Nišu, Kikindi i Zaječaru.
Poslije poraznih istina i velikih demistifikacija, ostaju nam samo konstatacije inspirirane pristupom ovog djela, kao i porukom: »Recimo da je bilo nešto pametnih, da smo svi tako radili, onda bi bilo drugačije«. Odigrana predstava pobuđuje na razmišljanje, na pokušaj prihvaćanja drugačijeg i različitog, te nas izvodi na put sadržajnije komunikacije s nama samima, a time i s onima oko nas. Komunikacija je počela i traje, zaželimo joj sve najbolje.
