Arhiv tekstova
Preko Dunava ćirilica i srpska zastava
Približavamo se Baranji. Uzbuđenje, a i izvjesna nelagoda, možda i strah. Ima svega! Prije skretanja na Batinski most, kolona od nekoliko automobila, uglavnom s registracijama iz općina zapadne Slavonije, po koji traktor i kamion ispred nas. Prolaze kroz policijsku i vojnu kontrolu. I mi dolazimo na red. Osobne iskaznice imamo, a i crvene pasoše. Nelagodni osjećaj uvijek se budi u takvim prilikama. Pitanja su prepoznatljiva i očekivana.
Naime, u lipnju sam prvi put ušao u Baranju nakon poznatih baranjskih zbivanja. Išao sam vidjeti kuću, a i svoje koji su ostali. U srpnju sam ponovio put, te tako bar jednom mjesečno posjetim Baranju. Na prvi pogled sve je isto kao i prije. Prešavši Dunav, na mostu ploča s velikim ćiriličnim slovima: SAO Krajina i srpska zastava. Iza ploče i ispod zastave vojnik UN-a u bunkeru od vreća s pijeskom. Brko, Belgijanac. Prepoznajem ga iz prijašnjih dolazaka. Podiže rampu. Jedan po jedan se propušta. Nekoliko metara markiranog puta, dalje nas dočekuje druga postaja i postav: SAO policajac traži legitimacije, »uenovac« pregleda prtljažnik i promatra.
BARANJA TUŽNA I PUSTA: Na ulasku plaćam ulaznu potvrdu 50 dinara. Može i u jugoslavenskim dinarima. Nemam krajinskih. Do sada nisam plaćao pri ulazu. Službenici me upućuju u policijsku stanicu na njenu ovjeru, s druge strane ceste. Prije se išlo u središte Batine. Vidio sam tada crkvu i župni ured. Stoje cijeli i izvana se čine neoštećenima.
Pedeset dinara plaćam i policiji za ovjeru. Baranja je lijepa, ali u njoj je tužno. Nijednog automobila na cesti, osim jednog autobusa s nekoliko putnika. Da, Baranja je lijepa, ali tužna. Na ulasku u usputna sela dočekuju nas ploče sa žutom podlogom i crnim ćiriličnim slovima. Sela su pusta kao i ceste. U Topolju sam se zaustavio u namjeri da potrošim krajinske dinare. U tom selu sam bio davno. Prodavačica za trgovačkim šankom ostavlja dojam zaplašene i nesigurne djevojke. Čini mi se poznatom, ali se nisam usudio upitati je li Baranjka i kako je u selu. Nisam to učinio zbog njenog straha. Police u trgovini su prazne. Samo nešto tjestenine, kućnih namirnica, nekoliko vrećica bombona i vafli. Htio sam kupiti dvije-tri štruce kruha, ali sam mogao dobiti samo jednu, jer su preostale tri rezervirane za jednu osobu. Tako mi ona reče. Sjećam se da su ovamo dolazili u trgovinu zbog opskrbljenosti i popularnih cijena.
»Kod Ante« sam potrošio svoje krajinske dinare za malo bombona, keksa i štrucu kruha. Učinilo mi se to preskupim. Prbiližavamo se našem selu skrećemo »kod križa« bez križa. Komunistima je smetao pa su ga uklonili. A raskrižje »Kod križa« je ostalo u žargonu mještana i nadalje pod istim nazivom. I na ulazu u naše selo je velika žuta ploča i crnim slovima ispisano ime sela ćirilicom. Natpisi su uvijek bili latinicom, a ploča je bila manja s bijelom podlogom i plavim slovima. Oduvijek su, kako se pamti, ovdje živjeli katolici, Hrvati, mirni, vrijedni i bogobojazni Šokci. Više od jedne trećine ih je izbjeglo. Najviše ih se sklonilo u susjednu Mađarsku.
CRKVENA ZVONA ŠUTE: Toranj velebne crkve podiže se u nebo, a zvona već jedanaest mjeseci šute. I crkvena vrata se ne otvaraju. U župnom uredu je do dolaska UNPROFOR-a bila komanda JNA. Iza njih ostao je nered, pustoš i četiri »C« po pročeljima kuća i dvadesetak u naše kuće useljenih novo pridošlih srpskih obitelji. Uz crkvu nova kuća na kat od bijele fasade, stoji kao musava i oćoravjela ljepotica, zapaljenih prozora. Odnijeli su sve, povadili čak i utičnice i prekidače iz zidova. Tako je i u drugima. Prolazimo našom »glavnom ulicom«. Tek poneko čeljade. Vidim čika Vinka Kanina uz cestu ispred kuće. Zaustavljam se, izlazim i pozdravljam glasno s našim »Hvaljen Isus«, na šta on odgovara »Amen na vik!« O, to si ti Marko! Da, ja sam čika Vinko. Razgovaramo. Svuda je puno gorčine i tjeskobe.
U smiraj prohladnog ožujskog dana prostrani Mohački trg, kojim dominira crkva neobičnog oblika, nalik na sinagogu ili džamiju bez minareta, počinje se puniti ljudima koji tu traže svoj mir nakon još jednog dana provedenog izvan domovina. U njihovim molitvama dominirat će vapaji za mirom i zahvalnost Bogu, kao i njihovim domaćinima. Ti ljudi nisu klonuli duhom. Njih još održava, nakon svih nedaća, nada u povratak »doma«. Prognanici iz Baranje na taj način završavaju svoj prognanički dan. Svećenik, salezijanac, Stjepan Pasarić, i sam je prognanik. Pretposljednji je svećenik koji je napustio Baranju, proživjevši u njoj pet strašnih mjeseci četničke agresije i terora. Kroz tih pet mjeseci vidio je mnogo zla, a i sam ga pretrpio. Kaže da je to »bila nemoralna situacija daleko od ljudskog i Božjeg«.
