Arhiv tekstova

Imena mijenjana, opredjeljenja ostala ista

Iza imena Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva »Vladimir Nazor« u Somboru stoji kulturna udruga čvrsto utemeljena, s jasnim ciljevima, Društvo koje sve više postaje centar okupljanja Hrvata somborske općine, ali i regije. Premda djeluje kao zasebna institucija, »Vladimiru Nazoru« sve više gravitiraju i druga udruženja Hrvata u okolnim mjestima somborske općine.
    S predsjednikom HKUD-a Šimom Raičem razgovarali smo uoči njegova puta u Bilje (Republika Hrvatska), gdje će se održati Etno susreti pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. »Vladimir Nazor« će se na ovim susretima predstaviti dramskim i folklornim nastupom.

HR: Duga je tradicija organiziranog okupljanja hrvatskog puka u Somboru. Koliko duboko ona seže u prošlost?
U somborskoj općini danas ima oko 8.000 Hrvata koji žive većinom u okolnim mjestima – Bačkom Bregu, Bačkom Monoštoru, Lemešu, Čonoplji i Bezdanu – te u somborskim salašarskim naseljima – Nenadiću, Gradini, Bezdanskim salašima i dakako u samom gradu Somboru, gdje se ova brojka kreće oko 3.000. Nekada, dok su zajedno s Bunjevcima i Šokcima činili isti puk, bilo nas je i više. Bunjevaca u somborskoj općini danas ima oko 2.700, barem prema službenim statističkim podacima, i to većinom u samom gradu Somboru.
    Hrvati iz ovoga kraja, pretežno iz salašarskog naselja Nenadić, okupljeni oko Antuna Matarića i ideja Stjepana Radića, odlučili su utemeljiti Društvo daleke 1935. godine. Iduće godine naše Društvo, pa time i organizirano okupljanje Hrvata, navršit će punih 70 godina.

HR: U povijesti Društva sigurno je bilo značajnih momenata i ličnosti. Možete li nešto posebno istaći?
Sve u svezi našeg Društva, kako u povijesti tako i danas, značajno je za isticanje – počev od činjenice da je Društvo trebalo čekati godinu dana od dana utemeljenja do odobravanja prvih Pravila (nešto poput Statuta), što će reći odobravanja njegovog rada i djelovanja, pa do činjenice da najnoviji Statut nismo uspjeli registrirati na hrvatskom jeziku. Stoga danas imamo dvije obljetnice – 1935. kada je utemeljena udruga hrvatskog puka na kulturno prosvjetnoj razini, i 1936. kada je 6. prosinca stiglorješenje o odobravanju tog rada, kao što imamo i pomalo apsurdnu situaciju, jer smo registrirani kao »umetničko« društvo. Bilo je uspona i padova, zabrana rada, pokušaja odnarođivanja, ali zar to nije sudbina gotovo svih sličnih institucija u povijesti?
    Što se istaknutih pojedinaca tiče, teško je bilo koga izdvojiti. Svaki čovjek u Društvu je značajan pa nije baš najispravnije uvijek isticati samo predsjednike, ali pošto bi drugačije bilo jako puno ljudi i jako puno imena, a predsjednici su, svaki za sebe dali nekakav poseban pečat razvitku Društva, ipak ću ih spomenuti: Antun Matarić, stariji, koji je utemeljio Društvo, organizirao privredni podmladak »Hrvatski radiša«, u čije vrijeme je Društvo radilo u ilegali nakon što je njegov rad zabranjen 1942. godine odlukom ondašnjih mađarskih vlasti i u čije vrijeme je Sveti Josip proglašen zaštitnikom Društva; Stipan Kalčan, koji je organizirao rad Društva nakon Drugog svjetskog rata; dr. Mato Škrabalo koji je uspio »otuđene« i narodnim odborima pripojene sekcije ponovno vratiti u okrilje Hrvatskog doma; Stipan Periškić za čijeg mandata je pod pritiskom promijenjen naziv Društva; Antun Matarić mlađi, za čijeg mandata je dobijena Oktobarska nagrada grada Sombora. On je privukao mladež iz salašarskih naselja u okrilje Doma; Franja Krajninger i Mata Matarić za čijeg mandata je Društvo imalo značajne nastupe u inozemstvu i Alojzije Firanj koji je vodio Društvo u teškim vremenima u pamćenju još svježeg rata na prostorima bivše Jugoslavije i za čijeg mandata je vraćen hrvatski atribut u imenu Društva. Dakako, mnogo je istaknutih dopredsjednika, tajnika i pročelnika sekcija koji su svojim radom i nesebičnim angažmanom upotpunjavali sadržaj Društva, mnogo je i »običnih« članova raznih sekcija bez kojih ne bi bilo ni mogućnosti djelovanja, ali i posjetitelja bez kojih ne bi bilo svrhe raditi. Bio bi to dug popis.

HR: Rekli ste više puta kako je često mijenjan naziv Društva. Jesu li ove promjene utjecale na suštinska opredjeljenja njegovih članova?
Društvo je mijenjalo naziv, od HKPD »Miroljub«, koje ime je ponijelo pri osnivanju, do današnjeg HKUD »Vladimir Nazor«. Unatoč tome što su nazivi mijenjani, 1949. godine je umjesto nadimka hrvatskog pjesnika Ante Evetovića, Društvo ponijelo ime također velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, Društvo radi u kontinuitetu.. Najdrastičnija promjena nastupila je 1957. godine kada se pod pritiskom ondašnjih vlasti briše iz naziva epitet »hrvatski«. Godine 2001. odlučili smo na Saboru vratiti stari-novi naziv, po kome smo danas poznati i priznati. No, nazivi nisu utjecali na suštinu – na osnovna opredjeljenja rukovodstva i većine članova.

HR: Na neke je ipak utjecalo?
Još prije no što je Društvo vraćeno u okrilje »hrvatskih«, njegovo opredjeljenje o pripadnosti bunjevačkog etnikuma velikoj hrvatskoj obitelji utjecalo je, da se iz Društva izdvoji nekoliko članova koji osnivaju »Bunjevačko kolo« nakon neuspješnih pokušaja da se osnuje Bunjevačko-šokačka stranka. Kasnije, odluka o vraćanju hrvatskog predznaka u imenu udruženja izazvala je revolt kod nekolicine članova, pretežno unutar folklora. Nezadovoljni, kada su vidjeli da potkopavanja ne mogu urušiti kuću postavljenu na čvrstim temeljima, napustili su Društvo. Postali su članovi drugih kulturnih udruga ili su osnovali nove.
HR: Utemeljenje novih društava ili odlazak članova morao je imati značajan utjecaj na rad »Vladimira Nazora«.
Jest. U prvom momentu smo bili značajno oslabljeni, ali samo na kratko. Vrlo brzo smo se okrenuli novim putovima djelovanja: obnovili smo folklor, dramsku sekciju, tamburašku, osnovali nove sekcije, kao što je ona za njegovanje kulture i tradicije Hrvata ovih prostora, recitatorsku, grnčarsku, pokrenuli izdavanje glasila »Miroljub« i tako smo opet »stali na zelenu granu«.

HR: Društvo raspolaže zavidnom imovinom, zgradom s velikom dvoranom i pozornicom kakvih je malo u Somboru. Je li bilo nekakvih zahtjeva u vezi imovnih razgraničenja?
Službeno ne. Bivši članovi znaju, a konačno postoje i službeni dokumenti o vlasništvu. Ubrzo nakon osnutka dobrovoljnim prilozima tadašnjih članova Društva, o čemu svjedoči mramorna ploča s uklesanim imenima darivatelja, kupljena je kuća koja je nakon Drugog svjetskog rata zamijenjena zgradom u kojoj se i sada nalazimo. Samo, tada je to bila trošna jednokatnica koju smo renovirali i obnovili, a prije svega podigli čitav gornji kat. Nedavno smo, zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Hrvatske, izvršili značajnije građevinske, elektroinstalacijske i estetske radove na zgradi. Zgrada je naša, osim toga teško da bi netko, tko nije mogao ostati u našem okruženju samo zato jer smo vratili stari naziv, mogao izražavati bilo kakve pretenzije prema zgradi, koju u gradu svi Somborci i ne zovu drugačije nego Hrvatski dom. No, vremena mijenjaju običaje, a tek interes…

HR: Jedna od najznačajnijih manifestacija u ovoj kulturnoj udruzi uz Prelo jest i svečanost završetka žetvenih radova. Po čemu je ona drugačija u odnosu na slične?
Prije svega, po nazivu. Somborci završni svečani oblik zahvale za krušnicu nazivaju rješenje o odobravanju tog rada, kao što imamo i pomalo apsurdnu situaciju, jer smo registrirani kao »umetničko« društvo. Bilo je uspona i padova, zabrana rada, pokušaja odnarođivanja, ali zar to nije sudbina gotovo svih sličnih institucija u povijesti?
    Što se istaknutih pojedinaca tiče, teško je bilo koga izdvojiti. Svaki čovjek u Društvu je značajan pa nije baš najispravnije uvijek isticati samo predsjednike, ali pošto bi drugačije bilo jako puno ljudi i jako puno imena, a predsjednici su, svaki za sebe dali nekakav poseban pečat razvitku Društva, ipak ću ih spomenuti: Antun Matarić, stariji, koji je utemeljio Društvo, organizirao privredni podmladak »Hrvatski radiša«, u čije vrijeme je Društvo radilo u ilegali nakon što je njegov rad zabranjen 1942. godine odlukom ondašnjih mađarskih vlasti i u čije vrijeme je Sveti Josip proglašen zaštitnikom Društva; Stipan Kalčan, koji je organizirao rad Društva nakon Drugog svjetskog rata; dr. Mato Škrabalo koji je uspio »otuđene« i narodnim odborima pripojene sekcije ponovno vratiti u okrilje Hrvatskog doma; Stipan Periškić za čijeg mandata je pod pritiskom promijenjen naziv Društva; Antun Matarić mlađi, za čijeg mandata je dobijena Oktobarska nagrada grada Sombora. On je privukao mladež iz salašarskih naselja u okrilje Doma; Franja Krajninger i Mata Matarić za čijeg mandata je Društvo imalo značajne nastupe u inozemstvu i Alojzije Firanj koji je vodio Društvo u teškim vremenima u pamćenju još svježeg rata na prostorima bivše Jugoslavije i za čijeg mandata je vraćen hrvatski atribut u imenu Društva. Dakako, mnogo je istaknutih dopredsjednika, tajnika i pročelnika sekcija koji su svojim radom i nesebičnim angažmanom upotpunjavali sadržaj Društva, mnogo je i »običnih« članova raznih sekcija bez kojih ne bi bilo ni mogućnosti djelovanja, ali i posjetitelja bez kojih ne bi bilo svrhe raditi. Bio bi to dug popis.

HR: Rekli ste više puta kako je često mijenjan naziv Društva. Jesu li ove promjene utjecale na suštinska opredjeljenja njegovih članova?
Društvo je mijenjalo naziv, od HKPD »Miroljub«, koje ime je ponijelo pri osnivanju, do današnjeg HKUD »Vladimir Nazor«. Unatoč tome što su nazivi mijenjani, 1949. godine je umjesto nadimka hrvatskog pjesnika Ante Evetovića, Društvo ponijelo ime također velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, Društvo radi u kontinuitetu.. Najdrastičnija promjena nastupila je 1957. godine kada se pod pritiskom ondašnjih vlasti briše iz naziva epitet »hrvatski«. Godine 2001. odlučili smo na Saboru vratiti stari-novi naziv, po kome smo danas poznati i priznati. No, nazivi nisu utjecali na suštinu – na osnovna opredjeljenja rukovodstva i većine članova.

HR: Na neke je ipak utjecalo?
Još prije no što je Društvo vraćeno u okrilje »hrvatskih«, njegovo opredjeljenje o pripadnosti bunjevačkog etnikuma velikoj hrvatskoj obitelji utjecalo je, da se iz Društva izdvoji nekoliko članova koji osnivaju »Bunjevačko kolo« nakon neuspješnih pokušaja da se osnuje Bunjevačko-šokačka stranka. Kasnije, odluka o vraćanju hrvatskog predznaka u imenu udruženja izazvala je revolt kod nekolicine članova, pretežno unutar folklora. Nezadovoljni, kada su vidjeli da potkopavanja ne mogu urušiti kuću postavljenu na čvrstim temeljima, napustili su Društvo. Postali su članovi drugih kulturnih udruga ili su osnovali nove.
HR: Utemeljenje novih društava ili odlazak članova morao je imati značajan utjecaj na rad »Vladimira Nazora«.
Jest. U prvom momentu smo bili značajno oslabljeni, ali samo na kratko. Vrlo brzo smo se okrenuli novim putovima djelovanja: obnovili smo folklor, dramsku sekciju, tamburašku, osnovali nove sekcije, kao što je ona za njegovanje kulture i tradicije Hrvata ovih prostora, recitatorsku, grnčarsku, pokrenuli izdavanje glasila »Miroljub« i tako smo opet »stali na zelenu granu«.

HR: Društvo raspolaže zavidnom imovinom, zgradom s velikom dvoranom i pozornicom kakvih je malo u Somboru. Je li bilo nekakvih zahtjeva u vezi imovnih razgraničenja?
Službeno ne. Bivši članovi znaju, a konačno postoje i službeni dokumenti o vlasništvu. Ubrzo nakon osnutka dobrovoljnim prilozima tadašnjih članova Društva, o čemu svjedoči mramorna ploča s uklesanim imenima darivatelja, kupljena je kuća koja je nakon Drugog svjetskog rata zamijenjena zgradom u kojoj se i sada nalazimo. Samo, tada je to bila trošna jednokatnica koju smo renovirali i obnovili, a prije svega podigli čitav gornji kat. Nedavno smo, zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Hrvatske, izvršili značajnije građevinske, elektroinstalacijske i estetske radove na zgradi. Zgrada je naša, osim toga teško da bi netko, tko nije mogao ostati u našem okruženju samo zato jer smo vratili stari naziv, mogao izražavati bilo kakve pretenzije prema zgradi, koju u gradu svi Somborci i ne zovu drugačije nego Hrvatski dom. No, vremena mijenjaju običaje, a tek interes…

HR: Jedna od najznačajnijih manifestacija u ovoj kulturnoj udruzi uz Prelo jest i svečanost završetka žetvenih radova. Po čemu je ona drugačija u odnosu na slične?
Prije svega, po nazivu. Somborci završni svečani oblik zahvale za krušnicu nazivaju Dužionica i somborska nikada (barem ne do prije dvije godine) nije bila gradska – javna manifestacija. Ona se od 1935. godine kada je održana prva, uvijek održavala u organizaciji našeg Društva i hrvatskog puka. Drugih značajnijih razlika nema.

HR: Rekli ste da se uvijek odvijala u organizaciji hrvatskog puka. Zar u drugim mjestima Dužionicu proslavljaju drugi narodi?
Koliko znam, ne, premda mislim da se i u drugim mjestima počinju javljati tzv. »hrvatske« i »bunjevačke« dužionice. No, u Somboru je ta podijeljenost dobila poseban kolorit pod plaštom »Somborskog ljeta«.

HR: Znači li to da je Dužionica postala gradska manifestacija?
Ne, ne znači. To znači samo da je grad, točnije Skupština općine Sombor prije dvije godine odlučila Dužionicu uvrstiti u program »Somborskog ljeta«. Dok je kod nekih članova našeg Društva to naišlo na odobravanje, nadali su se kako će to manifestaciji dati svečaniji karakter i čvršće izvore financiranja, dotle su drugi članovi Društva izražavali svoje sumnje, plašeći se otuđivanja i sukoba. Ispostavilo se da su ovi drugi, sumnjičaviji, bili u pravu. Nije nas toliko iznenadilo izražavanje želje dva kulturna društva, »Bunjevačkog kola« i »Ravangrada« za proslavom Dužionice, koji su s obzirom da se tamo nalazi većina naših bivših članova, vrlo brzo po osnutku našli zajednički jezik, ali i interes prije svega u tome što »Bunjevačko kolo« nema sekcije preko kojih djeluje, pa za njih nastupaju članovi ovog drugog Društva, ali i drugih sličnih društava kao što su »Lemeš« ili »Bunjevačka grana« iz Čonoplje, više nas je iznenadila njihova želja da proslavu drže baš istog datuma koji je u našem Društvu još prije 69 godina određen, a najviše nas je iznenadio stav službenih institucija. Dok su jedni, tobože, ne želeći biti sudionici sukoba, prepuštali da se sami dogovaramo, dotle su drugi, zagovarajući jednakost, isticali nužnost da se sve odvija baš tako i baš istog dana. Čak smo i ovakve odluke Grada i Crkve prihvatili kao imperativ, ali zbilja nam je bilo teško shvatiti da našem Društvu, koje je utemeljilo ovu proslavu, koje je godinama brižljivo njegovalo njene običaje i koje ih je, konačno, sačuvalo od zaborava tijekom pomenutih 69 godina, nije ponuđeno da je i organiziramo, nego je »dirigentska« palica prepuštena nekome tko ovu tradiciju njeguje tek jednu ili dvije godine.

HR: Možete li pojasniti kako je to prošle godine izgledalo?
Mi smo, držeći se svojih tradicionalnih običaja iz Doma gdje smo se okupili, u svečanoj povorci krenuli prema župnoj crkvi »Presvetog Trojstva«. Negdje uz put susreli smo se s defileom fijakera druga dva spomenuta društva, a možda ih je bilo i više. Odvojeno, jedni za drugima ušli smo u svečanoj povorci u crkvu, gdje je svatko imao svoju stranu i gdje je svatko na svoju stranu oltara stavio svoj kruh i darove. Svi zajedno smo slušali misu na hrvatskom jeziku i odvojeno, kako smo i ušli, tako smo i izašli. Odvojeno smo išli i na prijam kod gradonačelnika.

HR: Nije li time što ste primljeni u kabinetu, kako ste rekli, ipak »Vladimiru Nazoru« dat veći značaj?
I mi smo tako mislili sve dok nisu izašle lokalne »Somborske novine«, gdje naša Dužionica nije ni spomenuta, ni slovom, a još manje fotografijom, premda je objavljeno 8-10 fotografija. Vidite, imamo razloga pribojavati se i ovogodišnje Dužionice. Uloga nam nije zahvalna: pristanemo li na sve uvjete – ostanemo nespomenuti ili tek uzgred spomenuti. Ne pristanemo li – izlažemo se riziku da i ovogodšnja Dužionica s obzirom na 69. obljetnicu ne bude medijski propraćena.

HR: Nadate li se da će se ipak nešto promijeniti?
Dugo se već nadamo. Istini za volju, neke stvari su se i promijenile, nismo se ni navikli, a već je došlo do novih promjena. Ali naš kurs je istosmjeran – njegovati i očuvati stare, dobre običaje i tradiciju hrvatskog naroda ovih prostora, podjednako i Bunjevaca i Šokaca.

HR: Vratili smo se tako opet na redovitu djelatnost Društva. Recite nam nešto o planovima u skorijoj budućnosti.
Nedavno se naša delegacija vratila iz posjeta otoku Braču. Bili smo u Postirama, rodnom gradu Vladimira Nazora. Na proslavi 130. obljetnice od rođenja ovog velikana hrvatskog pera, koja će se održati 2006. godine, sudjelovat će i naše Društvo. Ovaj naš posjet upriličio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Nikola Jelinčić. Planiramo nastaviti radove na rekonstrukciji zgrade prema projektu i nadamo se pomoći Ministarstva kulture Republike Hrvatske i ove godine. Radimo na tome da što raznolikijom i interesantnijom ponudom i sadržajem privučemo što više novih članova u već postojeće sekcije koje imaju velikih uspjeha iza sebe, napose dramska, folklorna i tamburaška sekcija. Nastavit ćemo s izdavanjem lista »Miroljub« koji je do pojavljivanja Hrvatske riječi bio jedno vrijeme jedino glasilo na hrvatskom jeziku na ovim prostorima, ako izuzmeno »Zvonik«.

HR: Iza velikih uspjeha stoje i velika financijska sredstva. Kako se uspijevate »pokriti«?
Kao i većina ovakvih institucija i kao i cijela kultura uopće. Treba istaći značajnu podršku matične države i suradnju s Veleposlanstvom u Beogradu i Generalnim konzulatom u Subotici, te Hrvatskom maticom iseljenika, u svim oblicima, a ne samo u financijskom. Ne izostaje ni pomoć Pokrajine – od prošle godine putem Hrvatskog nacionalnog vijeća, kao i pomoć Skupštine općine Sombor. Unatoč tome kao i činjenici da još uvijek postoje ljudi dobre volje koji nam priskaču u pomoć, bili smo primorani i jedan dio zgrade izdati u najam, kako bismo osigurali stalne izvore financiranja.
HR: Kako se odnosi Skupština općine Sombor, kada je u pitanju financiranje aktivnosti HKUD »Vladimir Nazor«?
Odnosi se primjereno situaciji u gradu. Pojedinačno i sporadično pomoć ne izostaje, ali smatram da prave podrške nema. Nekada to ne zavisi samo od dobre volje, često i od nedostataka novca. Tko se danas može pohvaliti da dobija dovoljno?!