Arhiv tekstova
Američki filantrop posjetio Suboticu
Proteklog tjedna je u Subotici boravio humanist Charles Merrill, utemeljitelj škole Commonwealth iz Bostona, SAD. Povod dolaska bilo je izdavanje njegove knjige »Bašta« u kojoj na jednostavan, razumljiv i osjećajan način opisuje dileme pred kojima se nalazilo rukovodstvo škole proteklih desetljeća. Priznavanje prava Crncima, rat u Vijetnamu, promjene vrijednosti u društvu i refleksija na odgoj djece tema su ove knjige. U sklopu projekta GEST (Good examples in sad times – Svijetli primjeri u tužnim vremenima) knjiga Charlesa Merilla je prevedena na bosansko-srpski jezik suradnjom jedne škole iz Travnika i nevladine udruge Školsko zvono iz Subotice.
Diplomant Harvarda, vojnik američke vojske koji se borio u Europi, nastavnik u Austriji, globetrotter, nastavnik povijesti i utemeljitelj vlastite škole Commonwealth, Merrill i nakon odlaska u mirovinu ostaje predan misiji obrazovanja, pomažući i podržavajući mnogobrojne obrazovne institucije diljem svijeta.
Temeljno pravilo u njegovoj privatnoj srednoj školi i jedino zapisano, bilo je: Ne vozi rolere po hodnicima. No, iskusni pedagog dodaje: »Obrazovati mlade ljude je poput odgajanja divljih životinja, može biti zabavno, sve dok im se previše ne približite.«
U tom smislu je i naslov knjige svojevrsna metafora, po kojoj ograđeni vrt nije tvrđava. »Mi pokušavamo obučiti vrtlare, a ne graditi barijere…«
Autorica i orkestratorica projekta GEST, predsjednica Školskog zvona Zora Ćujić dodaje da Merill, kao suvremeni humanist ne prašta kada konzervativizam i autoritarnost nasrću na zdrava htijenja mladih. »Kao praktičar ne zavarava se ekscentričnim summerhilskim dobronamjernostima – odrasli moraju usmjeravati. Kao profesionalac predano posvećen zadatku, on je realan u zahtjevima prema školi – ona je ograđeni vrt. Njegova svrha je da podiže i štiti mlado raslinje i da ga priprema za zdravu održivost u nezaštićenim prostorima izvan vrta«.
U predgovoru bosansko-srpskom izdanju Charles Merill se osvrće na američku inozemnu politiku koja nailazi na nepovjerenje »budući da američki predsednik želi sebe prikazati najvažnijom osobom na svijetu, sa svojom zemljom koja je najpoznatija po bombarderima i gigantskim korporacijama« te dodaje – »pjesma koja dopire do mene je poljska nacionalna himna, njena prva dva stiha: Jeszcze Polska nie zginda kiedy my z yjemy – Još Poljska nije izgubljena sve dok mi živimo. Umjesto Poljske možete koristiti bilo koji naziv. Ošamareni smo, poniženi, iznevjereni, ali sve dok vi, ja i onaj tamo, još živimo i držimo se nekakvog razumijevanja, hrabrosti, poštenja i volje, mi još nismo izgubljeni. Da li da zaustavljam prolaznike i da im pjevam? Je li to poruka ove knjige?«
