Arhiv tekstova

Na počet­ku ve­li­ko­ga pot­hva­ta

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, predstavlja kapitalno djelo za ovdašnju hrvatsku nacionalnu zajednicu. Projekt je zamišljen kao suma znanja o bunjevačkim i šokačkim Hrvatima u Podunavlju, koji bi trebao obuhvatiti nekoliko tisuća pojmova vezanih za povijest i sadašnjost ovdašnjih Hrvata. Mnoge se osobe, pa i pojmovi iz ovoga Leksikona, ne pojavljuju u drugim leksikonima i enciklopedijama, a oni koji su na drugim mjestima obrađeni, ovdje su podrobnije opisani upravo zbog značaja za lokalnu baštinu.

HR: Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, čiji ste urednik i čiji je prvi svezak nedavno izašao iz tiska, jedan je od najobimnijih i najsloženijih izdavačkih pothvata unutar hrvatske zajednice u Vojvodini. Kada ste i kako došli na ideju započeti rad na izradi toga Leksikona?
Pišući jedan rad na zavičajnu temu u jesen 2001. godine, pri korištenju postojeće literature po tko zna koji puta vidio sam da su neki podatci o našem narodu ovdje kontradiktorni te da uz to postoji dosta tema koje zahtijevaju obradu ili barem revaloriziranje. Ponovno čitajući antologijske studije Tome Vereša, u kojima je govorio o djelu Ante Sekulića kao Bunjevačka summa, zapitao sam se da li bi mogli, polazeći od monumentalnih Sekulićevih djela, napraviti jednu enciklopediju o nama, dakle abecednim redom dati sažetke, podatke o nama. I to ne poradi drugih naroda, već prije svega zbog nas samih, jer često nismo svjesni vlastite povijesti i snage. Ovo osobito što su predmet mojih znanstvenih istraživanja bili povijest bačkih gradova od kraja XVII. pa do polovice XIX. stoljeća, te su mi se odavno nametale usporedbe s našim današnjim položajem. Uz to, u kući mojih roditelja postojale su enciklopedije, koje sam dodatno zavolio kao student, da bih nakon studija nabavio još neke priručnike takve vrste. No, da se vratim na početke samoga rada na Leksikonu. U razgovorima s nekoliko osoba složili smo se da su listopadskim promjenama 2000. godine stvorene šire društvene pretpostavke za pokretanje i opstanak takvoga projekta, pa je Tomislav Žigmanov izrazio želju za aktivnim sudjelovanjem u radu na Leksikonu, dok me je vlč. Andrija Kopilović uputio na druge osobe, prije svega na Milovana Mikovića. Tomislav Žigmanov je dalje predložio da u inicijalno uredništvo uđe Josip Buljovčić, a Milovan Miković da članom postane Lazar Merković. U sljedećih nekoliko mjeseci tijekom nekoliko sastanaka iskristalizirali smo naslov i elaborat projekta, da bi se krajem zime 2002. godine pomaknuli s mjesta i počeli upoznavati različite institucije i osobe s projektom, pozivali različite suradnike itd. Sam početak rada na Leksikonu nekako pada u proljeće 2002. godine, od kada su nekoliko desetaka suradnika počeli raditi na prijedlozima za abecedarij, svatko iz svoje oblasti.

HR: Što se želi postići izdavanjem Leksikona?
Leksikon je na početku zamišljen s više ciljeva na različitim razinama, koje je pak razvitak događaja korigirao. No, najvažnija je svrha, svakako, da dobijemo cjelovito znanje o nama: kada netko čuje za Gaju Alagu ili Ivana Nepomuka Ambrozovića, da to može brzo saznati na jednome mjestu u sažetome obliku. Dalje, vjerujem da je rad na Leksikonu bio educirajući za dio suradnika, koji do sada nisu imali iskustva na tekstovima ovakve vrste. Uz to, mislim da smo na jednome mjestu uspjeli okupiti sve one ljude koji žele dati svoj prinos ovome poslu, dakle osobe različitih profila, uvjerenja ili struja, a koji su uglavnom iz hrvatske zajednice s geografskog prostora obuh-vaćenog Leksikonom.

HR: U prvom svesku Leksikona obrađene su i predstavljene natuknice koje su izvorni izražaj ovdašnjih Hrvata. Međutim, ima i onih natuknica koje su univerzalnog karaktera. Što su kriteriji za određivanje sadržaja koji se obuhvaćaju Leksikonom?
Kada je riječ o konkretnim osobama, udrugama, novinama i sl., nije neophodno da je npr. određena osoba samo po podrijetlu Hrvat, već tu mogu ući i druge osobe, koje su na neki način od značaja za nas. To, naravno, ne znači da npr. osoba koja osim hrvatskoga ima i drugo podrijetlo, da joj se to drugo negira, već jednostavno se podsjeća na činjenicu da je npr. mađarski nogometaš Albert Florian, rodom iz Santova, po majci Hrvat, i da dakle po toj liniji pripada i našoj tradiciji ovdje. Kada je riječ o općim pojmovima, traži se refleksija odnosno posebno značenje za naš narod ovdje (npr. agrarna reforma) ili jednostavno ilustracija onoga što mi imamo na tome planu (npr. antologije). No, predmet Leksikona nikako nije leksička građa (npr. cijeli bunjevački ili šokački dijalektalni izričaj) niti bibliografski (popis svih naših djela, jer se ona navode kod autora ili kod općijih pojmova, kakva je spomenuta antologija). U etnografskom dijelu obrađeni su i neki pojmovi koji nisu samo naši, ali smo držali da ih možda vrijedi opisati, jer su već skoro i postali povijest, dakle nestat će (npr. aldumaš, ajnc i sl.), a Leksikon je u prvom redu namijenjen našim kućama, našim ljudima. Priznajem da u ovome dijelu mogu postojati nedorečenosti, ali upravo smo zato i izdali prvi svezak skromnijega obujma, da bi se problemi mogli bolje detektirati i poraditi na njihovome rješavanju. No, htjeli ne-htjeli, postoji i još jedan kriterij, a to je – imamo li objektivne mogućnosti da neki pojam bude obrađen, odnosno može li to netko obraditi. Zato je Leksikon i odraz naših mogućnosti, a ne idealno-tipski uradak, drugim riječima, jedna je stvar kako bi rad na Leksikonu trebao izgledati, a posve je drugo što smo mi kadri napraviti.

HR: Koliko ste, Vi osobno, novih saznanja stekli radeći na izradi Leksikona?
Moram priznati, veoma mnogo. Kada je riječ o prvom svesku, zahvaljujući suradnicima saznao sam čiji je pseudonim Ranka Andrić, račšistio sam nejasnoće u svezi imenâ Josip Antunović iz XIX. stoljeća, stekao sam posve nova saznanja o Ivanu Antunoviću koji je stavljen u širi kontekst svoga vremena itd. Kada je pak riječ o različitim osobama svih slova abeceda, kada me netko pita da li planiramo uvrstiti ovu ili onu manje poznatu osobu, neke iznenadi kada kažem da znam tko je to. A nisam znao dok nismo počeli raditi na Leksikonu, a znam prije svega zahvaljujući brojnim suradnicima koji su dostavljali svoje prijedloge za abecedarij.

HR: Tko Vam je sve u tom poslu pomagao?
Mislim da je u tome najveća vrijednost Leksikona: osim nekoliko desetina suradnika, tu je još toliko ljudi koji su htjeli pomoći, npr. provjera podataka u matičnim knjigama, knjižnicama, dostavljanjem različitih novinskih članaka, čak i terenskim provjerama podataka. Na primjer, Marko Šimić je nebrojeno puta tražio podatke u matičnim knjigama, Eva Bažant je zvala kolege iz bajske knjižnice u svezi provjere podataka, Naco Zelić je nekoliko puta morao tražiti potomke Josipa Andrića radi provjere točnih podataka o pseudonimu Ranka Andrić, Živko Mandić je zvao lokalne vlasti nekoliko mjesta da bi došao do točnih podataka o broju stanovnika itd.
HR: Uočljivo je da se imena pojedinih članova početnog Uredništva Leksikona ne pojavljuju među autorima i suradnicima prvog sveska. Zbog čega?
Odgovor je jednostavan. Neki od članova uredništva nisu svoje priloge dostavili niti nakon desetaka telefonskih poziva i osobnih susreta, i isto toliko obećanja da će to biti »do kraja mjeseca«, ili nakon više puta opetovanih odgovora tipa »zovi me za mjesec dana«, »nemoj me zvati, ja ću ti se javiti«, »mail mi je u kvaru«, »znam da dugujem priloge poslat ću ih« itd, iako bi se upravo obrnuto trebalo očekivati, dakle da najbliži suradnici među prvima daju priloge. Ako se sjećate, o problemu rokova sam govorio još u kolovozu prošle godine u intervjuu za Hrvatsku riječ, ali kako njihovi prilozi nisu stigli ni do kraja 2003. godine, dakle niti za devet mjeseci od kada smo raspodijelili natuknice i praktički započeli rad na pisanju Leksikona, i kada smo došli u situaciju da jedino njihovih nekoliko priloga nedostaje, ništa drugo nije preostalo nego da te natuknice napiše drugi autor kako bi prvi svezak uopće mogao ugledati svjetlo dana. Osim toga, to je i jedan od razloga što je obujam prvoga sveska manji od planiranoga, jer je bilo teže u kratkom roku »popuniti« više »rupa«, odnosno priloga koji nedostaju.

HR: Mogu li se još neki ljudi, kao autori natuknica, javiti Uredništvu i sudjelovati u izradi ostalih svezaka Leksikona?
Dapače, to ne važi samo za eventualne nove suradnike, nego i za suradnike koji svoje priloge još nisu dostavili, o kojima je maloprije bilo riječi. Želio bih podsjetiti da je u tijeku rada na prvome svesku, nekoliko autora upravo samoinicijativno dostavilo svoje natuknice, neki od njih i praktički u zadnjim danima redigiranja tekstova, što mi je drago jer pokazuje da je Leksikon projekt otvorenoga tipa i da ima mjesta za svakoga tko ima potencijalni prilog na temu od značaja za Leksikon. No, moram podsjetiti da je popis suradnika znatno širi od popisa suradnika za prvi svezak, jer će se nečiji prilozi pojaviti tek u drugom ili nekom kasnijem svesku.

HR: Kako kritika, poglavito stručna javnost, ocjenjuje početak rada ovoga Uredništva?
Pa, prvi je svezak izašao tek prije dva mjeseca, te i nije bilo vremena za stručne prikaze, koliko mi je barem poznato, svezak je prikazan samo u Vašem listu. No, iz razgovora s više osoba koje rade u različitim znanstvenim institucijama u Vojvodini, Hrvatskoj i Mađarskoj, saznao sam da su njihove ocjene uglavnom pozitivne, osobito imajući u vidu da sličnih iskustava, čak i uzora, jedva da smo imali. Neki od njih su iznijeli i neke dvojbe i sugestije, od kojih su neke i s pravom uočene, te ćemo se truditi da ih razriješimo već za ovaj svezak.

HR: Kada se može očekivati u rukama čitatelja drugi svezak, a za kada planirate završetak cjelokupnog posla?
Kao što sam rekao, većina materijala za drugi svezak je pripremljena, rukopisi se redigiraju i lektoriraju, nedostaje tek nekoliko natuknica, pa se nadam da će drugi svezak ugledati svjetlo dana na jesen. Kada je riječ o tajmingu za svršetak posla, to je, naravno, teže odrediti jer su konstante koje ovo određuju promjenljive. U svakom slučaju u pitanju je dugoročni projekt, a naš trenutačni godišnji optimum je obrada 200 natuknica. Okvirni odgovor na Vaše pitanje dobit ćemo ako znamo da cio abecedarij broji oko 3.000 natuknica.

HR: Hoće li svako slovo predstavljati zaseban svezak, dakle, hoće li biti tiskano 30 svezaka, i hoće li se na kraju tiskati izdanje koje će objediniti sve sveske?
Svesci nisu vezani za slova, tako da će neka slova imati tri sveska (npr. slovo B), dok u jednom svesku može biti nekoliko slova (npr. C, Č i Ć). Obujam sveska određuje količina materijala koji možemo napisati, redigirati i pripremiti za tisak. Osim organizacijskih mogućnosti, obim sveska određuju i materijalni razlozi, te imperativ rokova donatora.

HR: Osim rada na Leksikonu i redovitog obavljanja odvjetničkoga posla, Vi se bavite i prijevodom na hrvatski jezik, zapravo ste jedini sudski tumač za hrvatski jezik u Srbiji i Crnoj Gori. Što to konkretno znači?
Početkom prošle godine Pokrajinsko je tajništvo za propise, upravu i nacionalne manjine raspisalo natječaj za sudskog tumača za hrvatski jezik za područje Okružnoga suda u Subotici. Prijavio sam se na natječaj te prošao. Od tada mi se javljaju stranke iz Vojvodine i uže Srbije radi prijevoda različitih dokumenata sa srpskog na hrvatski i obratno, a radim službene prijevode za potrebe različitih državnih tijela. To je jedan od pokazatelja da pokrajinska tijela bolje detektiraju probleme ovakve vrste s kojime se građani susreću umjesto dalekih i inertnih republičkih ministarstava.

HR: Studirali ste i diplomirali pravo u Novom Sadu, gdje ste i radili kao asistent, a magistrirali na Pravnom fakultetu u Beogradu. Zbog čega ste napustili fakultet i kasnije doktorirali na Pravnom fakultetu u Osijeku?
Čini mi se da je vrijeme moga studiranja u Novome Sadu, a to je bila sredina 1980.-ih godina, bilo razdoblje u kojem je Novi Sad uspio izgraditi jedan vojvođanski, ili možda bolje rečeno potvrditi svoj srednjoeuropski identitet. Kao najbolji student u generaciji s prosječnom ocjenom 9,33 diplomirao sam u predvečerje antibirokratske revolucije, kada se posljedice ovih promjena još uvijek nisu iskazivale u punoj mjeri. U Beogradu sam upisao poslijediplomski studij jer tada je to bio jedini pravni fakultet u bivšoj Jugoslaviji na kojemu je postojao pravno-povijesni smjer. Tijekom ratnih godina, na fakultetu je iz različitih razloga prestalo raditi desetak profesora i asistenata, oko petina nastavnoga osoblja. To je bilo vrijeme odlazaka u Beli Manastir radi držanja predavanja o »prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji«, kada je mnoštvo vrhunskih pravnika držalo da se federalne granice mogu mijenjati silom, kada je pravo bilo sluga dnevnoj politici. Opća situacija u gradu reflektirala se i na ustanove u njemu, što su na manje ili više otvoren način neke osobe pokazivale i odnosu prema meni. Kako sam u vrijeme odlaska s fakulteta već počeo raditi na disertaciji, odlučio sam taj rad nastaviti i prijavio temu na Pravnome fakultetu u Osijeku kod prof. Josipa Vrbošića, koji je prije nekoliko godina postao i hrvatski veleposlanik u BiH. Magistarsku titulu sam najprije morao nostrificirati, pošto je stečena nakon osamostaljenja Hrvatske, a nakon nekoliko godina uspio sam obraniti doktorsku radnju u Osijeku. Mišljenja sam da je to sveučilični centar kojemu bi vojvođanski Hrvati trebali više težiti, ne samo zbog blizine i materijalnih razloga, već i zbog mentaliteta koji nam je mnogo sličniji.