Arhiv tekstova
Balast na grbači
Kada sam u studenome 1989. godine, ponukan rušenjem Berlinskoga zida koje je upravo bilo u tijeku, jedan svoj tekst naslovio s »Posljednja godina velikih brkova«, znao sam da će me shvatiti samo oni koji su svoju želju za putovanjem utolili i na Istoku, a ne samo na uvijek privlačnome Zapadu. »Veliki brkovi«, asocijacija na zna se već koga, najduže su se, naime, zadržali ne u zemlji koja je otimačinu za vlast lansirala kao svjetski proleterski pokret, nego upravo u zemlji koja je pokazala kako jedan izopačeni društveni sustav može beskrajno podijeliti isti narod, i u toj podijeljenosti ga zadržati i godinama nakon propasti toga sustava.
Riječ je, otkrijmo i to, o Istočnoj Njemačkoj, ili Demokratskoj Republici Njemačkoj, kako se ta zemlja tada službeno nazivala, a čiji je glavni grad bio dio Berlina, i to onaj dio koji je nakon Drugoga svjetskog rata ostao pod kontrolom sovjetskih okupacijskih snaga.
TRAKTANJE TRABANATA: Dvije godine prije rušenja zida, vjerojatno najbizarnijeg simbola ljudske gluposti (mada je tu konkurencija oduvijek bila prilično jaka), s dvojicom drugova odvezli smo se vlakom do Berlina. Iz čista mira, s jednim jedinim razlogom: u Istočnom Berlinu vidjeti očima ono o čemu smo do tada samo slušali i čitali, a onda prijeći u Zapadni Berlin i utvrditi je li kontrast odista baš toliki kao što se priča. I, odmah da kažem – to što smo slušali i čitali o Istočnom Berlinu, koliko god crno bilo, u stvarnosti je bilo još crnje, a kontrast u odnosu na zapadni dio grada bio je neopisiv.
Iz vlaka smo izašli rano ujutro, nije bilo ni 6 sati, a sivim, zapuštenim i sumornim ulicama već su bauljali isto tako sivi, sumorni i zapušteni ljudi, šutke žureći na radna mjesta na kojima se, vrlo vjerojatno, ništa korisno nije radilo sve do kraja radnog vremena. Traktanje trabanata i ponekog wartburga bilo je jedino što se na ulicama moglo čuti, a smrad njihovih ispuhnih plinova, kao rezultat dogorijevanja mješavine benzina i ulja, nije se mogao izbjeći.
Činilo nam se da smo ušli u grad iz nekog od filmova snimljenih u vrijeme Humphreya Bogarta, iako je bilo ljeto 1987. godine. Niti jedna fasada na zgradama nije bila oličena, niti jedan izlog nije bio uređen, niti jedna reklama na prodavaonicama nije privlačila kupce, ništa od onoga na što nas je naviklo potrošačko društvo u kojem smo djelomično odrasli, a kojem smo bjesomučno težili.
NEOPISIVI KONTRAST: Drugi dio našega »pothvata« odlučili smo ostvariti podzemnom željeznicom namijenjenom isključivo za strance, koja ispod zida iz Istočnog vodi u Zapadni Berlin, preko nekoliko kontrolnih policijskih, vojnih i carinskih punktova. Na tim je punktovima svaki putnik svakoga puta pokazivao putovnicu, istresao sadržaj putnih torbi, nosio dokumenta na dodatne provjere. Fotografija iz putovnice bezbroj se puta analitički uspoređivala s originalom ispred šaltera, dok su cijelu proceduru pratila voštana lica uniformiranih i dugim cijevima naoružanih istočnonjemačkih vojnika.
Samo putovanje iz Istočnog u Zapadni Berlin trajalo je dvadesetak minuta, nakon kojih putnik u prvi mah ne može doći k sebi. Blještavilo, sjaj, kolorit, promet, ljudi, život… Možda je pretjerano reći da je to prijelaz iz srednjeg vijeka u novi, ali svakako je razlika tada bila neopisivo velika.
Povratak je bio kao i svako vraćanje u prošlost. Isti oni vojnici, policajci, carinici, revnosno tragajući za antisocijalističkim propagandnim sadržajem, bezbroj kontrola i opet – sivilo. Tri gladna studenta, naviknuta na pljeskavicu i pivo s nogu, uzalud su tražila mogućnost da se zasite. Obišavši nekoliko kvartova, nigdje nisu naišli niti na jedno mjesto gdje bi se prodavala brza, pa makar i spora hrana. Jedini restoran koji je radio u krugu od nekoliko kilometara oko centra, a bilo je pet sati poslijepodne, bio je onaj kolodvorski. A, ispred njega – red od tridesetak ljudi. Kako dvoje ili troje sitih iz restorana izađe, tako vratar dvoje ili troje gladnih pripusti unutra. Ako izađu dvoje, ne mogu ući troje. Ako izađu dvoje s jednog stola i jedan s drugog, sljedećih troje ne mogu zajedno, koliko god to htjeli, nego odvojeno, kako se mjesta upražnjavaju. O kvaliteti hrane i usluge, ovoga puta nećemo.
Realsocijalizam, nametnut među Nijemce pruskoga podrijetla, već je odavno prošlost, ali su posljedice još uvijek očite. Ujedinjenjem Nijemaca stvoren je samo okvir za izjednačavanje svih Nijemaca u daljnjoj perspektivi. Za sada, istočni su još uvijek neželjeni balast na grbači zapadnih, a auslenderi su i dalje omiljeniji od njih. I još dugo će tako i ostati.
