Arhiv tekstova

Jedino oproštenje daje mogućnost pomirenja

dnog vrsnog teologa koje ću ovdje, prepričano, s vama podijeliti i ponuditi kao put i malo svjetla.
Opraštanjem se na neki način bavi i državni zakon. Ako je netko napravio prekršaj, tada ide na sud, gdje se sudskim postupkom nastoji procijeniti krivica i odgovornost optuženika. Otkrije li se da je to napravio iz slabosti, nehotično, da to nije učinio iz zloće, tada ga sud oslobađa krivice ili mu smanjuje kaznu. Pronađe li se da je osuđenik doista bio odgovoran i kriv, tada ga se sudi. No, opet mu se može opravdati dio krivice, a time i smanjiti kazna, ako je spreman okajati krivnju, ako pokazuje volju da se popravi. I kad je netko osuđen, može ga se, prema njegovom dobrom ponašanju na odsluživanju kazne, putem raznih državnih autoriteta pomilovati i prije dovršenja kazne.
    Pokazuje li pak osuđenik ustrajnost u zlu, ako ne daje nikakve znakove pokajanja i želje za popravkom, tada ga se osuđuje na najteže kazne i ne otpušta mu se ništa. Državni zakon i zdravo ljudsko prosuđivanje poznaju različite vrste opraštanja, razumijevanja i oslobađanja od kazne, prema osuđenikovom raspoloženju za vlastiti popravak.
 Državni zakon ne osuđuje iz mržnje ili osvete. Sudski postupci se trebaju temeljiti na pravednosti. Oni toliko opterećuju krivca koliko je on bio svjesno odgovoran. Kada bi zločinca državni zakon oslobodio krivice, tada bi sam zakon bio zločinački. Državni zakon mora biti pravedan. Cilj je zakona popravljanje zločina, uspostavljanje narušenoga reda pravde, te time očuvanje opće pravde, mira i sloge.
OSVETOM SE NE USPOSTAV-LJA PRAVDA: Povrijeđeni pojedinci su u opasnosti da se osvećuju, da iz mržnje i ranjenosti sami žele uspostaviti pravdu. Zbog toga oni, zapravo, čine nepravdu, jer na jednu nepravdu natovare novu. Osveti nije do toga da se zločinac popravi, nego da se i njemu nanese bol ili da ga se uništi. Utoliko je osveta nepravedna. Njoj je do uništenja života, a ne do uništenja krivice, zločinstva i zla. Zato oprostiti znači odustati od osvete, od stvaranja nove nepravde. Oprostiti znači pružiti uvreditelju mogućnost da se pokaje, da popravi zlo koje je načinio i da se time opet uspostavi pomirenje i mir među ljudima, kao i dobri odnosi između uvreditelja i uvrijeđenoga.
    Evanđeoski tekstovi iznose odnos Crkve kao ustanove, kao i pojedinca, prema uvreditelju. Isus traži od vjernika da opomenu subrata koji griješi. Ako se ne popravi na riječ jednoga, neka grešnika opomenu dvojica. Ako li pak ne posluša ni dvojicu svjedoka, tada je potrebno javiti Crkvi. Ali, ako on ni čitavu Crkvu, kao zajednicu koja mu kaže da je kriv i da se mora popraviti, ne posluša, tada, kaže Isus: Neka ti bude kao poganin i carinik. Zanimljivo je, da Isus ne kaže: Onda mu oprosti, pa će sve biti u redu. Naprotiv, Isus dopušta da se onaj koji čini zlo, slobodno ubuduće opredijeli za zlo ili za dobro. On ne kaže: Oprosti tom čovjeku, pa ga uvedi u nebo, makar on ustrajao u zlu.
    Po židovskom zakonu bila su potrebna dvojica svjedoka za vjerodostojnost neke optužbe. Isus, međutim, traži da se uvreditelja najprije opomene u četiri oka. On traži diskreciju, a ne ogovaranje. Nakon toga treba pozvati dvojicu svjedoka da bi to svjedočenje bilo vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, Isus dalje uporno traži da se sve učini kako bi se čovjeka navelo da se popravi. Međutim, ako on to ni nakon svih pokušaja ne učini, tada Isus zahtijeva da se kršćani klone toga čovjeka, da s njime ne druguju, da se ponašaju onako kako su se Židovi morali ponašati prema carinicima i poganima, a to znači da su ih morali izbjegavati i nisu smjeli zalaziti u njihove kuće. Sveti Pavao traži slično, da se kršćani klone onih koji se neće popraviti, da ih i ne pozdravljaju, ali da im ne budu neprijatelji, nego da uvijek budu otvoreni prema njihovoj mogućoj volji da se vrate na pravi put.
IZBJEGAVATI ONOGA TKO ČINI ZLO: Isus, nikako dakle, ne zahtijeva da kršćani mrze onoga koji je činio zlo, niti da mu se osvećuju, nego da ga izbjegavaju kako ne bi i njih zarazio zlom. Drugim riječima, on najprije traži opraštanje, a ne osvetu, još manje mržnju. Ako plivač izbjegava virove u moru ili u rijeci da se ne utopi, onda on ne mrzi more. Ako netko izbjegava blato na putu, onda to nije mržnja prema tom tlu, nego čuvanje sebe. Ako se čovjek mora kloniti osobe zaražene nekom prenosivom bolešću, onda to nije zato što mrzi bolesnika, nego da bi očuvao sebe i da ne bi opteretio bolesnika upravo time što se sam zarazio.
    Ljudi obično kažu: Opraštam, ali ne zaboravljam! Ako time misle da se neće osvećivati, da ne mrze onoga koji ih je povrijedio i učinio nepravdu, ali da od njega traže da se popravi, da ispravi nepravdu koju im je nanio, onda je to ispravno. Ako se oprašta uvreditelju, ali se ne želi s njime razgovarati, jer on ne pokazuje nikakve znakove popravljanja, onda je i to ispravno. Ako je netko oprostio svome neprijatelju, čak mu je išao pružiti ruku, a ovaj to nije prihvatio, onda nikakva krivnja nije na pomiritelju što je i dalje udaljen od uvreditelja. Svaki čovjek ima pravo na samoobranu, kako od tjelesnih tako od psihičkih i duhovnih uvreda. Svaki čovjek, također, ima pravo pokazati da mu je načinjena krivica, ima pravo upozoriti uvreditelja da ga vrijeđa, ima pravo od njega zahtijevati da ispravi uvredu.
Nije dobro jednostrano tumačiti Evanđelje. Jer, pravi smisao Svetog pisma izlazi iz cjeline Evanđelja. Državni i evanđeoski zakon se upotpunjuju. Isus nije dokinuo naravni zakon, nego je na njemu dalje gradio. Milost ne dokida ljudsku prirodu, nego je pretpostavlja i na njoj gradi. Isus usavršava ljudske zakone i nadomješta ih potpunim, cjelovitim, savršenim.
    Dobro bi bilo koji puta u našim međuljudskim odnosima, ako ne uvijek iz vjerničkih uvjerenja, onda barem iz činjenice da je Isusov model najzdraviji – slijediti glas i njegovu pouku.