Arhiv tekstova

Živjeti u Plavni

PLAVNA – Stipo Širić, podrijetlom Hercegovac, sadašnji žitelj Plavne, u mlađim danima je sklopio kumstvo sa Zvonimirom Pelajićem, rođenim Plavancem, čiji je otac podrijetlom iz Vodica. Širići su u Plavnu kolonizirani s proljeća 1946. godine, s većom skupinom Hrvata iz zapadne Hercegovine, s područja općina Posušje, Tirude i Ljubuški. Većina pridošlih obitelji bila je brojna, s puno djece, tako da je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Plavni bilo oko 270 hercegovačkih Hrvata.
    Od tada taj broj se iz raznih razloga permanentno smanjivao, zbog poplava, ekonomskih potresa, a posebno zbog ratnih zbivanja u posljednjoj dekadi. Danas u Plavni živi svega tridesetak osoba iz ove skupine.
RUŽAN SAN ILI ISTINA: I pored malobrojnosti uspjeli su i do danas sačuvati najljepše osobine svojih predaka: poštenje, marljivost, sposobnost suživota sa svim etničkim zajednicama, uspjeli su sačuvati i svoje specifično narječje, ikavicu, koja se na posebno lijep način stopila sa šokačkom ikavicom u Plavni.
    Zvonimir Pelajić prosvjetni djelatnik u mirovini, narušena zdravlja, teško je preživio ratne godine, uz puno provokacija i maltretiranja. S ove vremenske distance, nerado se sjeća svih zbivanja devedesetih godina: »Koncem osamdesetih i početkom devedesetih bio sam član Skupštine MZ Plavna skupa s kumom Stipom. Sva ‘talasanja’ izazvana tzv. jogurt-revolucijom, prenijela su se na općine, pa i na mjesne zajednice. Početkom devedesete nacionalizam uzima maha, u Plavni je došlo do zbivanja za koja nitko nije vjerovao da su u ovom selu moguća. Među ljudima, koji su do tada bili kao jedan, došlo je do podvajanja na temelju nacionalne pripadnosti. Osnivanje MO Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini bilo je protumačeno kao prst u oko tadašnjoj vlasti, a i njoj bliskim strankama i jedinkama. Počela su psihička i tjelesna šikaniranja nacionalno ‘nepodobnih’ odnosno nas Hrvata. Sve se zbivalo uz prešutno odobrenje vlasti. Isključenje iz Skupštine MZ, problemi i proganjanja na poslu, prijetnje i šikaniranja od strane ljudi bliskih režimu, pa čak i podmetanje požara, kao i privođenja i saslušanja u policiji, želio bih zaboraviti. Želio bih vjerovati da je to samo ružan san, no to je gorka istina.«
BEZ ZAŠTITE: Kum Stipo dodaje »Skupa smo prolazili kroz dobro i zlo. Zbivanja, o kojima govori Zvonimir, teško su nas pogodila. Plavanci su se, što mi je bilo nepojmljivo, podvojili na nacionalnim osnovama. Na površinu je isplivao sav ‘talog’ društva koji su se naoružali i postali prvi ljudi u selu. Naša zla kob bila je i skela Plavna -Vukovar. U vrijeme najžešće propagande zloupotrebljavana je od strane TV Novi Sad na najperfidniji način. Bio sam nazočan prigodom snimanja reportaže o dolasku izbjeglica iz Slavonije. Za oko mi je zapala uplakana žena s dvoje djece, na kojoj se kamera najdulje zadržala. Nakon snimanja ta žena s djecom, kao i ostale ‘izbjeglice’, istom skelom su se vratili u Vukovar. Upravo takve scene na TV izazivale su najviše emocija kod velikog broja ljudi, direktno ih huškajući da ‘stanu u obranu ugroženih’.
    Mi, Hrvati, bili smo im pri ruci, nisu trebali ići preko Dunava tražiti neprijatelje. To je ostavilo svoje posljedice, Plavna više nikad neće biti ono što je bila prije tih zbivanja. Ne mogu reći da su nas Srbi starosjedioci direktno napadali, ali nisu uradili ništa da nas uzmu u zaštitu. Kao da prije toga nismo bili dobri susjedi. Dolazak izbjeglica donio nam je nove nevolje, većina je bila miroljubiva, no onaj ekstremni dio stvarao je nevolje. Plavnom je zavladao strah, zaključavali smo se u kuće, a po ulicama se ‘šenlučilo’, puškaralo. Izgleda da vlasti nisu imale snage to spriječiti, jer se sve zbivalo i pokraj nazočnosti policije. Rat je prošao, ekstremi su otišli, no odnosi u Plavni nikad neće biti onakvi kakvi su bili prije. Nekima su ostale mrlje na savjesti, nekima tjeskoba u duši i nepovjerenje u ljude i to je to«.
KRENUTI S MRTVE TOČKE: Zvonimir na to dodaje: »Sad moramo zaboraviti sve proživljeno, oprostiti jedni drugima. Bilo je to vrijeme kolektivnog ludila, vrijeme u kojem su harale moralne nakaze. Raduje me da smo i pored svih zala i nedaća, uspjeli opstati na ovim prostorima. Naša ikavica nije zaboravljena, koliko pratim zbivanja, u većem broju sela šokačkog Podunavlja djeluju kulturno-umjetnička društva s predznakom hrvatska, na radio-postajama Bač i Odžaci redovito se emitiraju vjersko-informativni programi na hrvatskom jeziku, to me ispunjava optimizmom, jer odavno se zalažem za očuvanje vlastite i prihvaćanje svih ostalih kultura u okruženju. Naša nacionalna kultura razvijat će se samo povezivanjem unutar svoje zajednice i sa svim drugim zajednicama, koje egzistiraju na ovim prostorima. Pri tome ni jedna etnička skupina ne smije monopolizirati lokalni kulturni život. Tako će se i Hrvati ovog dijela Bačke integrirati u naš cjeloviti nacionalni korpus, a skupa s drugim zajednicama razvijat ćemo suživot različitih kultura. Želio bih da se i u mojoj Plavni kultura pokrene s mrtve točke. Pa mi smo još 1958. godine izveli glazbenu komediju Dr. Josipa Andrića ‘Na vrbi svirala’, čime smo dokazali da i ovako mala sredina može uraditi velike stvari«.