Arhiv tekstova

Proces uspostavljanja samostalnih nacionalnih država na tlu bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina, na bačke se Bunjevce reflektirao i kroz obnavljanje niza projekata koji imaju za cilj negiranje njihove pripadnosti hrvatskoj naciji. U tu se svrhu koriste najrazličitija sredstva, a na kulturološkome planu to znači i pružanje potpore različitim publikacijama koje će pomoći gornju nakanu.

U jedan od takvih projekata može se uvrstiti knjižica subotičkog geografa Pajice Bašića naslovljena »Subotički Bunjevci« (Bunjevačka matica, Subotica, 2003.). Riječ je o njegovu proširenom diplomskom radu »Bunjevci u opštini Subotica«, obranjenom 1999., na Institutu za geografiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Novome Sadu. 

NEKRITIČKO KOMPILIRANJE: Formalno, Subotički Bunjevci su kompilacija, temeljena na odabiru određene literature, s naglaskom na etnografiji. Nakon »uvodne reči«, i osnovnih geografskih podataka o Subotici, autor postupno, kroz iznošenje »etnodemografskih karakteristika Bunjevaca« (»poreklo i ime«, »promena brojnosti« i »naselja i razmeštaj«), prelazi na središte svoga interesovanja, a to su »etnografske i druge karakteristike Bunjevaca«, pod kojima je obradio »veroispovest«, običaje, nošnju, društveni život, »govor Bunjevaca« te »bunjevačka udruženja, novine i stranke«. Knjiga završava kratkim autorovim zaključkom, životopisom autora iz pera Marka Peića, recenzijom »profesora književnosti« Jadranke Tikvicki te popisom literature. 

U suštini, međutim, riječ je o nekritičkom kompiliranju odabrane literature (uz zavidnu razinu tiskarskih, pravopisnih i materijalnih pogrešaka) radi postizanja određenoga ideologijskog cilja – propagiranja ideje o Bunjevcima kao posebnom narodu. U prilog tim tvrdnjama, naravno, nisu izostali ni B. Unyi, Horthyjev ideolog za pitanje ugarskih Bunjevaca i Šokaca, famozna »zvanična odluka Centralnog komiteta Komunističke partije, da se Bunjevci ubuduće imaju tretirati kao Hrvati« (ne navodi se koji CK, gdje i kada je odluka izdana) kao ni teza o Bunima, narodu koji je postojao pored Gota, Vizigota, Ostrogota, Sarmata, Vandala, Avara, Langobarda itd. Zato knjižica »Subotički Bunjevci« uglavnom ostaje na liniji ranijih sličnih pokušaja, osim jedne novine, a to je napuštanje priče o Bunjevcima kao »pokatoličenim Srbima« jer, kako autor priznaje, za to nema nikakvih naročitih dokaza. No, problematičnost se djela svakako ogleda na nekoliko razina. 

MATERIJALNE GREŠKE I METODOLOGIJSKI PROPUSTI: Prva su pravopisne i tiskarske greške od kojih vrvi cijela knjižica (što je već preraslo u tradiciju nakladnika): najbrojniji primjeri prvih su proizvoljna uporaba velikog početnog slova za vlastita imena i točke kao za označavanje rednog broja (skoro na svakoj stranici), a od tiskarskih čini se kardinalnom da je na naslovnici i u CIP-u kao godina izdanja označena 2003., a na unutrašnjoj korici je to 2002. Drugu razinu predstavljaju materijalne pogreške: autor govori o Kalačko-bačkoj biskupiji (15), umjesto o nadbiskupiji; spominje »zagrebačku Akademiju« (16) umjesto JAZU; govori o »Franciškancima« (18) a to su franjevci; zgrade naziva nabojnicama (29) umjesto nabijanicama; spominje M. Rodnića (54) a riječ je o M. Radniću; navodi časopis »Zemljodelac« (55) umjesto »Zemljodjelac«; tu su i neobične konstrukcije o »novinama pisanim bunjevačkim govorom« (51) ili »bunjevačkom govoru izdatom u Subotici 1990.« (53); autor govori o asimilaciji i mađarizaciji (54, 56), ali ne i o srbizaciji; netočno se tvrdi da je Pučka kasina za vrijeme II. svjetskog rata prestala s radom (55) itd.

Najznačajniji su, međutim, metodologijski propusti, koji se, kada je riječ o pisanju o bačkim Bunjevcima kao zasebnom entitetu, mogu svesti u nekoliko točaka koje se listom pojavljuju i ovdje: a) ikavica nije specifičnost Bunjevaca, već je njome govorila većina hrvatskog naroda u Slavoniji, Dalmaciji, Hercegovini i Bosni sve do polovice XIX. stoljeća, a istodobno je bila i književni jezik na kojem su objavljivani hrvatski rječnici, prijevodi, proza, poezija itd.; b) vjera je značajni čimbenik formiranja nacionalne svijesti u južnoslavenskih naroda; c) povezivanje bač-kih Bunjevaca s ostalim Bunjevcima – u Mađarskoj, Hercegovini, Bosni i Hrvatskoj; d) asimilacijske težnje domicilnih većinskih naroda; e) pretežno oslanjanje na srpske autore, dok se suprotna stajališta prešućuju. 

APOLOGETSKA KNJIŽICA: Sve u svemu, riječ je o još jednoj apologetskoj knjižici, koja je na tragu iste one politike koja je nakon 1918., osporavala Bunjevcima u Bačkoj da budu Hrvati, a uskrsla krajem osamdesetih godina XX. stoljeća. Akcije stvaranja separatnog bunjevačkog korpusa koje za cilj imaju odnarođivanje Hrvata u Bačkoj, a koje podržavaju domicilne vlasti i paradržavne institucije, morale bi napokon postati ozbiljnim predmetom političkih razgovora predstavnika Hrvatske s vlastima Srbije i Crne Gore, u kojima će se hrvatska strana zalagati za prestanak ovakvoga poticanja i potpore, osobito kod razgovora o međusobnoj zaštiti manjina. To je problem kojem su Hrvati na sjeveru Bačke otvoreno izloženi u zadnjih desetljeće i pol te je potrebna i adekvatna skrb matične države radi zaštite manjine u susjednoj zemlji.