Arhiv tekstova

Dobro je da i u našem listu barem u značajnijim obrisima pratimo događanja liturgijske godine. Mnogi Crkvu promatraju samo fenomenološki. Ona je povijesna stvarnost i tako činjenica koja se registrira fenomenološki. Međutim, mnogi, pa i kršćani, rijetko priznaju sebi onu duboku istinu da je Crkva stvarnost »ovostrana«, ali isto tako stvarnost koja je zakoračila u transcendentalno do te mjere da je i »onostrano«. Crkva je zajednica, ali bitno funkcionira po principu tijela. Stoga je duša duše Crkve sama Božanska osoba – Duh Sveti. Stoga ovaj svoj doprinos više nudim kao razmatranje na koje sam nedavno naišao u želji da ga podijelim s vama sada, kada Crkva i Katolička i Pravoslavna i sve ostale kršćanske Crkve slavimo svoj zajednički početak: Duhove. Želja mi je ovim tekstom da oni čitatelji koji žele razumjeti Crkvu i njeno poslanje iznutra, barem pokušaju razmišljati u ovom pravcu: Na Duhove Katolička crkva slavi svoj rođendan. To je blagdan Duha Svetoga. Na taj dan Crkva je počela svoj povijesni hod od Jeruzalema do svih naroda svijeta, sve do kraja vremena. Danas se ona očitovala svijetu, postala vidljiva zbog Isusovih djela u njoj.

BEZ DUHA NIŠTA NE VRIJEDI: Isus Krist je jedini Spasitelj svijeta. No, bez Duha Svetoga taj spas ne bi mogao do kraja svijeta biti ostvaren. Isus Krist je uzeo na sebe naše grijehe i patnje, bolesti, smrti i krivice. Sve je to uništio na svom križu, a onda u svom uskrsnuću nas uskrisio i tako započeo novo čovječanstvo. No sve bi to ostalo uzaludno, kada Duh Sveti ne bi kroz povijest čovječanstva to spasenje primjenjivao na sve ljude. Isusu je bilo važno da Duh Sveti siđe na apostole i Crkvu. On je rekao: »Ne idite iz grada dok se ne obučete u Silu odozgor.« Papa Pavao VI. je napisao: »Ima u evangelizaciji niz metoda koje su dobre, ali ni najsavršenije od njih ne bi mogle zamijeniti tiho djelovanje Duha. Bez njega ništa ne vrijedi, ni najvještija priprava navjestitelja. I najuvjerljivija oštroumnost bez njega je pred ljudskim duhom bespomoćna. Sve psihološke i sociološke do u tančine razrađene sheme bez njega se ubrzo pokazuju bezvrijednima.«

To se obično zaboravlja. Crkve bruje riječima, propovijedima, diskusijama i novim metodama, a o Duhu Svetomu kao da se jedva što čuje. Kao da se bojimo molitve. A baš kroz molitvu Duh Sveti silazi u naše djelovanje i ljudsko društvo. Ljudi bi u Crkvi htjeli nadomjestiti djelovanje Duha Svetoga pa čak i Isusa Krista. Smatraju da biti kršćanin znači raditi drugačije nego drugi ljudi, angažirati se bolje i savršenije. Zaboravljaju da sve to ostaje samo ljudsko djelo. Time se u svijetu ništa bitno ne mijenja. Tek Duh Sveti donosi u svijet novu kvalitetu, on stvara novi svijet i omogućava uništiti ratove, prognaništva, mržnju, nepraštanje, nečovještvo, zablude, prijevare i svaku zloću. Isusa Krista pronalazimo i spoznajemo proučavanjem Svetog pisma i teologije. On je Božja riječ i stoga se propovijedanjem ljudima daje da ga prepoznaju. No Duh Sveti je tajnovita osoba koja se dobiva samo intimnom stvarnošću molitve. Molitva je prostor u koji Duh dolazi da stupi među nas i stvara u nama nova stvorenja i novu povijest. Molitva je otvorenost uma i srca Bogu. Samo molitva je mogućnost da postanemo drugačiji i bolji. Bez molitve Božja riječ, a to znači Isus Krist, uopće ne može stići u naša srca. Sv. Alfonz Liguori kaže da se bez molitve nitko ne može spasiti. A prorok Joel kaže: tko god zazove Ime Gospodnje bit će spašen. Majka Terezija kaže da nam Bog daje samo ono što ga molimo. Molitva je prema tome čudesna stvarnost i veličanstveni prostor u kome se stvara novo društvo. Sadašnji papa naglašava, da bi bilo potrebno napraviti čitavu mrežu molitava nad svijetom kako bi se zaustavila zločinstva i kako bi nastalo humanije društvo. No molitva ne znači samo izgovaranje i recitiranje molitvenih formula. Kad kažemo moliti, onda mislimo na šutnju ili riječi koje duboko iz srca izviru, otvaraju čitavo naše biće transcendentnome, te nas tako stavljaju u komunikaciju s Bogom.

VELIČANSTVENI DAR: Kristovo uskrsnuće još uvijek čeka pred našim vratima da nas zaodjene u svemoguću Božju snagu i tako započne u nama obnavljati nas i svijet oko nas. Nažalost, još uvijek živimo kao da će Isusov spas doći tek poslije smrti. Zaboravljamo da je on sada tu, sad je moguće činiti Isusova djela, sad je moguće dobiti darove Duha Svetoga i njegove kreposti. Blagdan Duhova stoga urgira, on od nas zahtijeva, kuca i lupa na naša vrata da mu otvorimo. Ako danas zavapimo Bogu da nam dadne svoga Duha i njegove darove, postat ćemo drugačiji, pobijedit ćemo zlo i svjetlo će obasjati naša lica.

Potrebno je svima nama shvatiti da je Duh Sveti veličanstveni dar svijetu. Potrebno se sjetiti da još uvijek Duh čeka da ga primimo u svoj dom i na radna mjesta, da mu dopustimo ući u strukture društva da bi tako razorio zlo i stvorio bolji svijet.

Tako ovih dana slavljenja za nas vjernike nastaju i dani obveze koju moramo trajno preispitivati: da li živimo u Duhu i po Duhu? I konačno da li se u našim mislima, riječima i ponašanjima očituje ta spoznaja da je Crkva povijesna, ali u isto vrijeme i natpovijesna stvarnost sa daleko dubljom zadaćom i poslanjima, nego što je to na prvi pogled vidljivo.