Arhiv tekstova
Knjiga na ponos mnogočlanoj porodici
Đurđin je u nedjelju 30. listopada bio središte okupljanja članova velike porodice Dulić. S razlogom, jer je u poslijepodnevnim satima u Domu kulture promovirana knjiga koja upravo o njima govori – »Veliko obiteljsko stablo Dulićevih« autora vlč. mr. Lazara Ivana Krmpotića.
Ideja o pisanju ove knjige nastala je na II. Obiteljskom skupu Dulićevih koji je održan 1997. godine u Đurđinu.
Na promociji koju su organizirali »Pučka kasina 1878.« i Organizacijski odbor Obiteljskog skupa Dulićevih, među ostalima, bili su nazočni i ministrica poljoprivrede u Vladi Republike Srbije Ivana Dulić Marković, zamjenik predsjednika Općine Subotica Petar Kuntić, te pokrajinski tajnik za sport i omladinu Modest Dulić.
RAZLOG ZA RADOST: Na samom početku okupljene je pozdravio predsjednik Organizacijskog odbora Obiteljskog skupa Dulićevih Perica Dulić – Barna koji je ovom prilikom naglasio i kako je monografija razlog za veliku radost jer su rijetke porodice koje posjeduju takav vid publikacije o sebi.
Sljedeći se skupu obratio agronom iz Đurđina Marin Dulić, koji je monografiju vrednovao sa stajališta jednog od članova porodice Dulić. Prema njegovim riječima, najveći značaj sedmogodišnjeg rada na knjizi jest zapisivanje onoga se dogodilo od prvog susreta Dulićevih 1971. godine do danas, jer, kako je upozorio, ono što nije zapisano, ne postoji.
Ispred nakladnika »Pučke kasine 1878.« nazočnima se obratio, predsjednik ove udruge Josip Ivanković, koji se na Krmpotićevo djelo osvrnuo, kako je kazao, s aspekta hrvatskog narodnog bića. Prema njegovim riječima ova monografija ima veliki značaj za sve članove porodice Dulić ali i za sve Bunjevce Hrvate u Subotici, odnosno Bačkoj, jer pokazuje njihov nacionalni identitet koji im je vjekovima osporavan. »Ovakva studija je značajna jer ima težinu koja je potkrijepljena pisanim dokumentom. Vrlo cijenjenim pisanim dokumentom, potpisanim od samog pape Klementa XIV. Autor je ovom studijom otklonio mnoge sumnje i potkrijepio ih valjanim pisanim dokazima«, kazao je Ivanković.
PRVA SLIKA OBITELJSKOG STABLA: Prvu sliku porodičnog stabla Dulićevih dao je izraditi Ivan Dulić, sin Joakima, a po slikaru Stjepanu Rastiku 7. svibnja 1859. godine. Tumačeći ovu sliku, Ivanković je ukazao na zgradu koja se nalazi na lijevoj obali rijeke Bune, za koju se smatra da je dvorac begova Rizvanbegovića. Govoreći o značenju naslikanog objekta, važnog za tumačenje povijest porodice Dulić, Ivanković je kazao sljedeće: »Vjerojatno je Rizvanbegovićevo tlačenje Hrvata u dolini rijeke Bune bio valjan razlog i očigledan povod napuštanja tih prostora od strane dida Ivana. Kada su životni uvjeti postali nepodnošljivi, kada je u upit došla njegova vjerska i nacionalna pripadnost odlučio je napustiti vjekovno ognjište svojih predaka, ali sačuvati svoj vlastiti identitet. Kako i sam autor kaže, ova ‘životna povijest’ ima svoju suvremenu poruku svima nama bačkim Hrvatima Bunjevcima, jer su mnoga naša i vaša braća počela gubiti svoj vlastiti identitet, i vjerski i nacionalni, zaboravljajući žrtve svojih predaka koji su baš iz tog inata i ponosa na svoju pripadnost prebjegli u ove krajeve«.
POVIJESNI PODACI: Na koncu je o monografiji govorio i sam autor, Lazar Ivan Krmpotić. U svom izlaganju Krmpotić je govorio o značaju dokumenta pape Klementa XIV. koji je izdan na zamolbu Matije Dulića, 6. travnja 1773. godine u Rimu, te naveo neke od podataka, koji su mu, kako je naglasio, omogućili da se detaljnije upozna s pojedinim činjenicama iz prošlosti obitelji Dulić. »Kada sam saznao da se salaš starog dida Ivana nalazi ovdje na đurđinskoj pustari, da je njegov sin imao svoje posjede, ovdje malo sjevernije od naše crkve, sve to me je toliko nadahnjivalo da sam ga odlučio staviti na papir, jer sve te predaje koje su još žive u pojedinim obiteljima i još više pojedincima, polako će vrijeme zatrti, pa će doći vrijeme, kada će netko ustvrditi ‘nisu tu nikad, ni bili’«, kazao je autor. On je istaknuo i kako je jedan od ciljeva pisanja ove knjige bila želja da se osvijesti i probudi ponos sadašnjih pokoljenja, kao i da ih usmjeri na gradnju jednog boljeg sutra, gdje će, prema njegovim riječima, »i za nas Bunjevce-Hrvate biti doličnog mjesta za stolom europske uljudbe, jer to svojim životom i radom zaslužujemo«.
Krmpotić je još kazao i kako »ova knjiga pokazuje svijest naših starih koji su naručili prvu sliku porodičnog stabla, i koji su jasno znali kojem narodu pripadaju i gdje im je pradomovina, štoviše točno su se opredijelili za jednu od poznatih povijesnih hipoteza, da Bunjevci potječu iz sliva riječice Bune, po kojoj dobiše i ime«.
Ovom prigodom se mogla vidjeti i nova slika porodičnog stabla, koju je 2004. godine naslikao Šime Peić Tukuljac. Ona je vlasništvo svih Dulićevih i čuva se u župnom uredu u Đurđinu. Na koncu promocije dogovoren je i sljedeći – treći Obiteljski skup Dulića koji bi se trebao održati u ljeto 2007. godine.
Promociju je pratio i prigodan kulturno-umjetnički program. Pjesme Ružice te Matije Dulić čitali su predstavnici mlađih pokoljenja obitelji Dulić – Snežana, Klara i Dražen. Večer su svojim nastupom glazbeno uokvirili Đurđinski komorni orkestar »Musica chorda« i pjevačka skupina KUD-a »Ravnica« iz Male Bosne, koji su pod ravnanjem Nele Skenderović izveli nekoliko skladbi – »Podvikuje bunjevačka vila«, »Didovi nam izdaleka«, »Zemljo moja« Pere Gotovca, »Ne dirajte mi ravnicu«, »Čuj bunjevče veso glas« i »Kolo igra, tamburica svira«.
D. B. P.
