Arhiv tekstova

Republika zaostaje za Pokrajinom

Iako su tijekom protekle godine napravljeni značajni pomaci u pojedinim segmentima u sferi zaštite manjinskih prava, onim što je urađeno na razini Republike ne može se biti previše zadovoljan. Zakonski temelji nekih djelotvornih odluka i poteza, kao što je na primjer formiranje nacionalnih vijeća, ili realiziranje nekih posebnih prava, kakvo je uvođenje nastave na materinskom jeziku u hrvatskoj zajednici, proizlaze iz zakona koji su donijeti na razini državne zajednice.
    Republika, međutim, u svojem zakonodavstvu kasni s mnogim propisima i zakonima, pa i s onima koji se tiču prava nacionalnih manjina, ocjenjuje István Ispánovics, zastupnik u republičkom parlamentu, član komisije za izradu republičkog ustava, i istodobno član zakonodavnog odbora i odbora za pravosuđe u tom parlamentu.
VIJEĆA – NAJVAŽNIJI KORAK: Nedvojbeno krucijalnu novinu glede položaja manjina u našoj zemlji predstavlja osnivanje nacionalnih vijeća, što je učinjeno na temelju Zakona o zaštiti nacionalnih i etničkih zajednica, usvojenog u saveznom parlamentu. To je svakako velika stvar, stav je koji se može čuti na mnogim stranama, ali je sam čin osnivanja jedino što se uradilo na tom planu. Stvarno funkcioniranje tih vijeća već mjesecima je gotovo blokirano zbog činjenice da Republika u svom proračunu nije predvidjela sredstva za to, te se taj važan korak ka stvaranju manjinskih samouprava može tumačiti i kao pravna floskula. Bilo je inicijativa da se pred Skupštinu izađe sa zahtjevom da se sredstva ipak pronađu u postojećem proračunu, ali se takvi zahtjevi nikad nisu realizirali.
Izvjesnu pomoć u tome pružila je Pokrajina Vojvodina za manjine na svom teritoriju, te su sva nacionalna vijeća u Vojvodini dobila oko 300 tisuća dinara, a s tim se ponešto moglo i učiniti. No, ipak je u krajnjoj liniji to nedovoljno za njihovo normalno funkcioniranje.
    I neka druga prava koja su u ingerenciji pokrajinskog parlamenta i Vlade u ovoj godini postala su znatno operativnija, a tu se mogu ubrojiti uporaba jezika i pisma manjinskih naroda koji žive u Vojvodini, te ustanovljenje do sada nepostojeće institucije ombudsmana. Vojvodina je u tome prva u čitavoj zajednici SCG izabravši osobu koja će zastupati i braniti ljudska, i u tome posebno manjinska prava. Proteklog tjedna izabrani su i pomoćnici ombudsmana, i uskoro bi ova institucija trebala početi s radom. To također nije urađeno na republičkom nivou, iako je zakon o ombudsmanu odavno pripremljen, ali ga Skupština još nije usvojila. Još uvijek se, naime, čeka njegovo stavljanje »na dnevni red«.
I ZAKON O UPORABI JEZIKA »NA ČEKANJU«: U Republičkoj skupštini je također gotovo dvije godine stajao prijedlog za izmjenu Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma, posebno u sudskom i upravnom postupku, podnijet od strane Pokrajinske skupštine. Također skoro istovjetan prijedlog podnijela je najveća manjinska partija – SVM. No, ni to nikada nije stiglo na dnevni red.
    Republika bi uz to trebala početi primjenjivati prava iz Povelje o zaštiti prava nacionalnih manjina, usvojene u saveznom parlamentu, jer ona je temelj prema kojem će se kreirati drugi, republički propisi iz te oblasti. U tome narodne zastupnike čeka velik posao.
IZBORNI ZAKON RAK-RANA: Posebnu priču o zakonskom ambijentu u kojem se realiziraju manjinska prava u Srbiji čini izborni zakon, čiji su nedostaci sada došli do punog izražaja. Njegove manjkavosti poznate su već odavno, i već predugo se govori o neophodnosti mijenjanja pojedinih odredaba, i potrebi da se on uskladi s Ustavnom poveljom. U Posebnoj povelji o zaštiti prava manjina jasno piše da nacionalne manjine imaju pravo na razmjeran broj mjesta u svim parlamentima – od saveznog, preko republičkog do pokrajinskog.
    Svi politički lideri su se listom suglasili o neophodnosti izmjene toga zakona, prije svega u pogledu smanjenja cenzusa, odnosno brisanja toga cenzusa za manjine. Ipak, takva inicijativa nikad konkretno nije pokrenuta. S druge strane, ni samo brisanje cenzusa ne bi bilo dovoljno za eliminiranje diskriminirajućeg startnog položaja manjina u izbornoj trci, te je u mnogim demokratskim društvima primijenjen princip dvostrukog biranja, čime se osigurava automatski ulazak predstavnika manjina u parlament. To je urađeno u Hrvatskoj, Sloveniji i još nekim zemljama, gdje manjine glasaju dva puta – jednom kao i svi građani te zemlje, a zatim na posebnoj listi biraju svoje predstavnike, i to razmjerno broju pripadnika svoje zajednice. »To bi svakako bio najbolji mehanizam i kod nas – osigurati mjesto u parlamentu za sve manjine prema njihovom broju, pri čemu oni sami predlažu i biraju kandidate po vlastitom nahođenju«, kaže Ispánovics.
    Takav izborni mehanizam je dosta teško izraditi, i za to je potrebno vrijeme, te se za ove »iznenadne« izbore i nije mogao pripremiti. No, ako se zna da problem već predugo postoji, i da nikakvih inicijativa na tom planu nije bilo, onda nema mnogo opravdanja za ovaj nedemokratski pristup izbornoj matematici.
    Nešto drugo se, međutim, ipak, moglo učiniti – taj previsoki cenzus se mogao jednostavno izbrisati iz zakona. Trebalo je izbaciti samo jednu rečenicu, ali očito da za to nije bilo političke volje.
    Srbija je kao potpisnica mnogih europskih konvencija u obvezi primjenjivati njihove odredbe i poštivati pravne standarde koji važe u Europi. Nju (Srbiju) posebno obvezuje činjenica da želi postati dio Europske unije, što također podrazumijeva usklađivanje vlastitog zakonodavstva s europskim, u čemu se vrlo veliki dio odnosi upravo na pitanja položaja manjina, i ljudskih prava uopće.
    »Srbija je doista u ogromnom zaostatku, i vjerojatno će desetak godina morati fabricirati zakone kako bi ih uskladila s propisima EU, ako želimo ući u ovu Uniju. A zbog tog ogromnog zaostatka sve je praktično hitno. Svaki zakon koji dođe u Republičku skupštinu ima oznaku »hitno«, ali ja mislim da bi se ipak moralo naći vremena i više pažnje posvetiti zakonodavstvu koje se tiče prava nacionalnih manjina«, napominje Išpanovič.                       V. Laloš