Arhiv tekstova

VODICE – Na dočeku sonćanske »Šokadije« u Vodicama poznata lica. Tamnoputi, kao i uvijek nasmijani, Marina i Boban Mimak, s troje djece, sada Vodičani, nekada Sonćani, iskreno su nam se obradovali. Lica su im blistala zbog susreta s rodbinom i prijateljima iz za njih daleke Sonte. S ponosom su nam pokazali svoju kuću i voćarnu »Đardin«. Dok je Marina kuhala kavu, Boban nam je otvorio dušu: »Puno ljudi mi je već postavljalo pitanje iz podnaslova. Teško je na njega odgovoriti, puno bi mi bilo lakše postaviti ga bilo kome. Iz Sonte sam skupa s obitelji iselio 1995. godine. Odveli su me um i realnost, ali ipak, dio srca, ili točnije duše, ostao je u rodnom selu. vjerujte, da nije bilo rata i danas bismo bili u Sonti ili bližoj okolici. I u Hrvatskoj bio je završen, nudile su se zamjene kuća, pa sam i ja otišao pogledati jednu, ovu ovdje u Vodicama. Odmah mi se činilo da je to otprilike u protuvrijednosti kuće i okućnice koju sam nudio u Vojvodini, pa nisam dalje ni tražio. Vodila me pomisao, da nije bitno kako je supruzi i meni, bitno je naći mjesto gdje ćemo lakše prehraniti obitelj, mjesto gdje je bolja i sigurnija perspektiva za djecu. Ekonomska stagnacija, pa i propadanje poduzeća u Vojvodini, te miris ratnog gnjeva u zraku, doprinijeli su učvršćenju odluke o odlasku, o koraku u nepoznato, u Vodice. Dolaskom na Jadran nismo ušli u vrt pun ruža, sreća što smo i supruga i ja odrasli u obiteljima koje su se oduvijek uzdržavale samo poštenim radom. Sretni smo što smo uselili u svoju kuću, Republika Hrvatska nam je još i pomogla prema svojim skromnim poratnim mogućnostima, no, i to nam je bio lijep poticaj za daljnji rad i stvaranje materijalne osnove za budućnost djece. Danas imamo mali trgovački obrt, simbolična imena ‘Đardin’ (vrt), a nadam se da ćemo supruga i ja uspjeti omogućiti djeci da iz našeg vrta »poberu ruže«. U Vojvodini, u Sonti i u Somboru, i danas nam živi mnogobrojna rodbina. Često se uzajamno posjećujemo, hraneći tako dušu, a za ostalo se pobrinemo ovdje. Na neki način osjećamo se kao spona dviju kultura hrvatske tradicije, pa puno truda ulažemo u organizaciju ovakovih susreta. Da nije njih, možda bi bio aktualan i drugi dio pitanja iz podnaslova. Na našu radost, suradnja je zaživjela i dao Bog da ovi susreti, kako u Vodicama, tako i u Sonti, budu što češći. Na koncu, ne smijem zaboraviti reći da je, uz Božju pomoć, čovjekov dom tamo, gdje mu je uža obitelj. Sreća nas prati, jer kud god da odemo, anđeli se odmah usele u kuću do naše.« Boban je završio svoju »ispovijest«, a Marina nas je počastila kavom i kolačima. Dodala je da u blizini, u Biogradu, živi mala sonćanska kolonija: »Tu su naši bliski prijatelji, obitelji Ađin i Nikolić, isto kao i mi iseljenici iz Sonte. Često se posjećujemo, posjedimo, oživimo uspomene iz Sonte. Znademo i onako lipo, po šokački, zapivat onu našu najlipšu: »Faljen Isus i Marija, tako piva Šokadija«. Nek se znade da nas imade i u srcu Dalmacije i da nismo zaboravili ni pivat, ni divanit, onako, po šokački, za dušu.«