Arhiv tekstova

Umjetnik i pustolov

Svijet je manje romantičan od kada je zaboravio Karla Matzeka. Matzek je oslikao mnoge bačke, bosanske, slavonske, australske i američke crkve; u ratovima se borio na pogrešnim stranama, a sedam je puta obišao planet. Kod nas takvi ljudi, žalosno, brzo iščezavaju.
    Pojavljivao se niotkuda, a nestajao još tajanstvenije. Nekoliko se puta obogatio, više je puta bio siromah, a nisu ga mimoišle ni tragedije. Ni svjetska slava. Možda Karlo Matzek i nije bio osobito talentirani slikar. Možda su mu slikarije umjetnički bezvrijedne, no gdje god je kistom povukao po platnu, žbuci ili dasci, oko njega se okupljalo mnoštvo, dizala se halabuka, a novac se slagao u njegove džepove. I kovčege.
    Vlasti ga baš nisu ljubile – zato je valjda bio u milosti Katoličke crkve, ali i ostalih vjerskih zajednica. Oslikao je mnoge katoličke, pravoslavne i protestantske crkve, a naslikao je i najveću sliku na svijetu te ušao u Ginnisovu knjigu rekorda. No, pođimo redom.
OD BEČA I MEKSIKA DO AUSTRALIJE: Rodio se 1895. godine u Grazu u Austriji. Majka Ana, Austrijanka, umrla je kada su mu bile dvije godine. Otac je bio konjanički poručnik austrougarske vojske, ali i veliki češki rodoljub. Kada je 1902. godine otkrivena zavjera protiv države, koju je organizirao Tomaš Masaryk kasniji predsjednik Čehoslovačke, mnogi su čeki rodoljubi uhićeni. Franjo Matzek, Karlov otac, morao je u dva dana napustiti domovinu. Otac i sin naselili su se u Maksiku gdje je Franjo postao instruktor jahanja u konjaničkoj školi nekoga grofa.
    Je li to dobra vila učinila ili se to zbiva samo u Meksiku, ali grofova se jedinica zaljubila u Franju, koji je ubrzo postao upravitelj imanja, a nakon ženidbe s mirazdžikom te skore smrti punca, i vlasnik ogromna posjeda. Karlo je gimnaziju završio u glavnom gradu Meksika, a likovnu akademiju u San Francisku. Oslikavao je crkve po Sjevernoj i Južnoj Americi, a prvi veliki posao dobio je u cirkusu Ringlo, najvećem cirkusu SAD-a. Cirkus je imao dva orkestra te 13.000 uposlenih artista, menadžera i pratećega osoblja. U vlasništvu su cirkusa bile dvije kompozicije vlaka te dva parobroda specijalizirana za prijevoz tisuća životinja. Karlo je putovao tri mjeseca ispred cirkusa i u gradovima u koje će cirkus tek stići slikao divovske plakate. Na turneji po Australiji otkrilo se da je Karlo Matzek državljanin Austro-Ugarske, zemlje s kojom je Velika Britanija pa tako i njene kolonije, u ratu. I Karlo je drugi puta izgnan iz neke zemlje.
OD FRANCUSKE DO NJEMAČKE: Ratovao je na strani Austrije u Flandriji i duž rijeke Soče. Na zapadnom je bojištu, na području Francuske, tri puta ranjen i samo se hrabrošću i odvažnošću dokopao Amerike. Ubacio se među ranjene Amerikance, a kada je jedan ranjenik preminuo, izmijenio je podatke u njegovim dokumentima (danas je to strogo kažnjivo, a i onda je bilo, samo što ga nisu uhvatili; ni taj put ni nekoliko puta kasnije) i brodom se prevezao u SAD. Pokojnom je Amerikancu, pričao je Karlo prijateljima, bilo manje ili više svejedno i nisu mu više trebali dokumenti. Karlu jesu. Iznova se zaposlio u cirkusu, no ta ljubav nije potrajala. Dobivši otpremninu i zaostale plaće Karlo se 1920. godine preselio u Sydney. Meksiko su nakon svršetka rata preplavile čudne ideje (imućni su katolici jednostavno nestajali) i Karlov je otac 1924. godine prodao imanje i pošao za sinom – kupio je dvostruko veći posjed jer je australska zemlja bila upola jeftinija.
    U knjigu rekorda Karlo je ušao 1925. godine. Naslikao je najveću sliku na svijetu, Bitku kod Waterlooa. Naime, u Sydneyu su organizatori svjetske izložbe raspisali natječaj na kojem je pobijedio Karlo. Grandioznu je sliku (dimenzije slike su 180 x 15; metara, dakako) završio četiri mjeseca prije roka. Na njoj ima približno 40.000 ljudskih likova te oko 14.000 konja. Slika je podijeljena u 15 polja koja zapravo čine strip oko kojeg se, zamislio je Karlo, mora obilaziti. Prije početka slikanja Karlo je izgradio paviljon, a slika je izložena na glavnom trgu Sydneya za vrijeme trajanja izložbe. Danas je pohranjena u Karlovom paviljonu na Novom Zelandu u gradu Wellingtonu. Osim obilnoga honorara (ondašnja 2 milijuna funti jamčila su lagodan život stotinjak idućih godina), slave i naslova počasnoga direktora slikarske akademije, postao je i počasni građanin Sydneya.
Svaki se slikar, valjda, želi okušati i u Parizu. Tako je i Karlo 1927. godine osvanuo u Gradu umjetnika, no već je 1928. godine preselio u Berlin u Nacionalnu galeriju gdje je po narudžbi slikao prizore iz povijesti njemačkoga naroda – tadašnji direktor Galerije je zajedno s Matzekom slikao plakate u cirkusu. Kriza koja je otpočela 1929. godine istopila je Karlov imutak. Valjalo je slikati da bi se preživjelo.
(Nastavak u sljedećem broju)