Arhiv tekstova
Manjine pred nepremostivim cenzusom
Kada je nakon listopadskog prevrata DOS-ovska koalicija preuzela vlast u Srbiji, javni govor je inoviran s dvije riječi – transparentno i diskontinuitet. Prva riječ je trebala sugerirati kako će se svi politički poslovi odvijati pred očima javnosti, kako nova vlast neće raditi protiv narodnih interesa i narodu iza leđa, već će nastojati da njezin rad bude javan, svakome vidljiv, dostupan, podložan uvidu i javnome sudu. Druga riječ, diskontinuitet, logično je išla uz prvu, jer takav, javni, otvoren i kritici podložan rad novih vlasti znači potpuni prekid odnosa sa starim režimom i arkanskom politikom.
U identificiranju oblasti, u kojima je izvršen takav najradikalniji prekid s politikom starog režima, nerijetko je spominjan manjinski kompleks. Tako je ministar za ljudska prava i nacionalne manjine Rasim Ljajić u više navrata isticao, kako su Srbija i Crna Gora najveći proboj učinile upravo u oblasti zaštite manjina.
ŠTO JE UČINJENO: SRJ je pristupila, a potom i ratificirala Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina, donijela je savezni Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, zatim tzv. malu ustavnu povelju, tj. Povelju o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama. Zemlja je, nakon Đinđićevog ubojstva, primljena u Vijeće Europe, u Vojvodini je izabran prvi ombudsman u Srbiji, odlukom Vojvođanske skupštine bliže su uređena pitanja službene uporabe jezika nacionalnih manjina, krenulo se s osnivanjem nacionalnih vijeća, najavljen je transfer osnivačkih prava medija na nacionalna vijeća, pokrenuta kampanja o toleranciji, itd.
Međutim, kada su raspisani parlamentarni izbori, odjednom se pokazalo da smo, kad je riječ o manjinama, još uvijek unutar institucionalnog poretka koji je stvaran za vrijeme Miloševića, jer će se oni odvijati po pravilima koja je definirao stari režim. Ta pravila praktički ostavljaju manjine, namećući im nedostižan cenzus od pet posto, izvan parlamenta. Da su ona diskriminirajuća, znalo se i prije nego što su raspisani izbori. Problem je, međutim, u tome što unutar DOS-a nije bilo političke volje da se taj problem otkloni.
ŠTO JE TREBALO UČINITI: Trebalo je ili donijeti novi zakon, ili izmijeniti postojeći; i u jednom i u drugom slučaju trebalo je implementirati načelo pozitivne diskriminacije. Neke države s prostora bivše SFRJ su to i uradile. Recimo, Slovenija. Izborni sustav Slovenije poznaje ovaj princip i zahvaljući njemu mađarskoj i talijanskoj manjini je osigurana zastupljenost u parlamentu. Tamo pripadnici manjina imaju dva glasa, jednom biraju kao građani, drugi put kao pripadnici manjine. U običnoj izbornoj jedinici glasuju za jednu od stranačkih lista, u posebnoj, pak, biraju svog manjinskog predstavnika; jednom biraju na temelju proporcionalnog sustava, drugi put primjenom sustava relativne većine.
Kada je o Srbiji riječ, poanta je, dakle, u tome što se mi, kada je o izborima riječ, još uvijek nalazimo unutar starog režima i tu nikakavog diskontinuiteta nema.
S druge strane, izbori se odvijaju u uvjetima kada se desnica konsolidirala. Srbija korača pod radikalskom zastavom i na desnici vlada gužva, jer se tu nalaze disciplinirani glasači. Sada se svi natječu za njihove glasove, pa, stoga i ne čudi kada ministar za ljudska prava, recimo, kaže, kako neće potpisati nijedan nalog za izručenje Haškom tribunalu. Ili kada, recimo, ministar policije poručuje kako ne prihvaća komandnu odgovornost i kako neće hapsiti haške optuženike. Ili, kada se na liste stavljaju ljudi optuženi za ratne zločine. Ili, kada jedan od lidera koalicije »Zajedno za toleranciju« svoje političke protivnike, zato što neće s njim u istu koaliciju, naziva izdajnicima. Ili kada se, na primjer, poručuje kako Srbija može i bez američkih para ili kada Crkva, u ulozi reklamnog agenta, preporučuje monarhiju kao spas?
Desnica se očito uspjela srediti i očekuje trijumf. Ona ne odustaje od svojih ciljeva, ali zna da ih, zbog otpora međunarodne zajednice, ne može ostvariti i spremna je čekati povoljnu priliku. No, dok se te povoljne prilike ne steknu, treba li očekivati neku vrstu ‘nacionalističkog termidora’ kada su manjine u pitanju? Ne. Bit će nacionalističkih ispada, grafita, marginaliziranja, nipodaštavanja, ali neće biti one histerije, šovinističkih kampanja i nasilja kakvo smo imali u starom režimu. Uostalom, u prvim mjesecima DOS-ovske vlasti bili smo suočeni s eskalacijom nacionalizma, što su registrirali i FHP, i SJO. U starom režimu manjinsko pitanje je posjedovalo snažan delegitimizacijski potencijal. DOS je uspio taj potencijal neutralizirati. Nacionalisti će nastojati da se prema njemu odnose obzirno, onoliko koliko mogu.
ŠTO MOŽEMO OČEKIVATI: Pogledajmo predsjedničke izbore. Gdje je dobio Mićunović? Tamo gdje su skoncentrirane manjine. U Tutinu je, recimo, dobio 95 posto glasova. Takvu podršku nije dobio nigdje u Srbiji. Što to govori? Govori kako je Srbija etnizirana. Taj trend etnizacije je započet i on će biti nastavljen… Segregativni multikulturalizam, to je ono za što je Srbija sposobna danas. No, to je nužna posljedica društva u kome su nacionalisti najveći multikulturalisti i gdje je građanska opcija slaba, dezorijentirana i korumpirana. Da bi opstala, ona je prinuđena priključiti se na aparate neke od velikih stranaka. Neki su uvjereni kako Srbija mora proći kroz desničarsku fazu, te da taj put i ta faza počinju od 28. prosinca.
Autor je koordinator
Ureda Helsinškog odbora
u Novom Sadu
