Arhiv tekstova
Autentični predstavnik hrvatske renesanse
U 16. stoljeću grad Hvar je važna točka na zemljovidu hrvatske književnosti. U doba renesanse ističe se ta dalmatinska komuna kao jedno od najzanimljivijih središta kulturnog života. Još u 14. stoljeću imao je grad Hvar javnu školu, a uz nju je djelovala i humanistička škola kod dominikanaca. Također su postojale javne, kao i privatne biblioteke. S druge strane, veze s nedalekom Italijom, koja je prednjačila u književnosti i umjetnosti uopće, bile su veoma jake, te su i hrvatski pisci 16. stoljeća uz latinski poznavali i talijanski jezik, ali stanovnici dalmatinskih gradova su, bez obzira na to što su mnogi gradovi bili mletački posjedi, osjećali međusobnu pripadnost jednom narodu. Govor De origine successibusque Slavorum, što su ga stanovnici grada Hvara mogli slušati 1525. godine, a čitati sedam godina kasnije, potvrđuje da je grad u to doba živio prilično intenzivnim kulturnim životom.
U tom svom govoru Vinko Pribojević nabraja i zaslužna imena iz redova Hvarana, a o Petru Hektoroviću piše Pribojević kako je »osim ostalog rada preveo uz opće divljenje na ilirski jezik elegantnim stihovima Nazonovo djelo O ljubavnom lijeku, ne izostavivši ni slova«. Tako se i prije nego što je nastalo »Ribanje i ribarsko prigovaranje«, po kojem Hektorovića danas smještamo u sam vrh hrvatske književnosti 16. stoljeća, taj hvarski pjesnik svrstao se u red onih humanista koji su razvili jaku književnu djelatnost, te Hvaru priskrbili status jednoga od najznačajnijih centara kulturnog života.
Sačuvani dio književnoga opusa Hektorovića nije osobito opsežan, iako je nastajao pedeset godina. U prvoj fazi pisao je konvencionalnu ljubavnu liriku, a najstariji sačuvani Hektorovićev tekst jest jedno prozno pismo s prijevodom Ovidijeva spjeva Remedice amoris – »Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga« iz 1528. godine. Posredno je utvrđeno da je u četvrtom desetljeću 16. stoljeća, iako ništa od rukopisa nije ostalo, Hektorović bio vrlo plodan, a većina tekstova koji su nam danas poznati objelodanjeni su u Veneciji 1568. godine. Odabravši putovanje morem kao temu svojega djela, sastavio je Hektorović dvostrukosrokovanim dvanaestercima »Ribanje i ribarsko prigovaranje«. To neveliko, ali zanimljivo djelo, kojemu je naša historiografija davala najzanosnije pohvale, ali i oštre pokude, jednako se tako i žanrovski određivalo vrlo raznoliko. Književni kritičar Lahorka Plejić o ovom Hektorovićevom djelu piše među ostalim: »Već je na prvi pogled, naime, jasno da ni u Hektorovića, kao ni u drugih naših renesansnih pisaca koji su pisali pastorale, usprkos tome što su poznavali literaturu naših susjeda, ne može biti govora o kopiranju talijanskih uzora, jer je, i usprkos nekim podudarnostima razvidno da je riječ o u mnogočemu drukčijem modelu. Tako se u Ribanju i ribarskom prigovaranju koje je svojom žanrovskom neopredijeljenošću zbunjivalo proučavatelje, pokraj, najčešće, ribarske ekloge, pridijevao pokatkad naziv pjesničke poslanice, ali su se javljale i odrednice poput putopisa, autobiografskoga spjeva ili pohvalnice«.
Ribanje je doista Hektorović struktuirao kao putopis, a također je naveo i mnoge autobiografske podatke, a djelo je uputio kao poslanicu svome prijatelju Jeronimu Bartučeviću. »Ribanje« je i pohvala, upućena s mnogo poštovanja znamenitim ljudima koje Hektorović cijeni, a među njima se posebno ističe Marko Marulić, autor ponajprije religioznih djela, a od kojega je Hektorović naslijedio i kršćanske i moralističke tendencije, kao i brigu za baštinu zbog turskih upada. Iznimno je važno što su u »Ribanju« zapisane, prvi put u hrvatskoj književnosti, narodne pjesme: dvije bugarštice i dvije lirske pjesme. Glavna motivacija Hektorovićeva »Ribanja i ribarskih prigovaranja« može se detektirati između redova: »iako nigdje nisu izrijekom spomenuti Turci, Mleci, pučki ustanak ili drugi događaji koji su uznemirivali Hvarane, oni izviruju kao pozadina pjesnikova kratkoga izleta. Idila koju podrazumijeva ribarska ekloga ovdje je ostvarena, no ona je tek jedna strana medalje«, piše Lahorka Plejić.
Hektorovićevo djelo što opisuje put od Staroga Grada do Nečujma i natrag, ispunjeno je faktografijom vezanom uz život ribara, kao i pjesmama koje oni pjevaju, a danas su to najstariji i stoga dragocjeni zapisi narodnih pjesama. Hektorovićevo djelo »Ribanje i ribarsko progovaranje« jedno je od najznačajnijih plodova domaće renesanse.
Ribanje i ribarsko prigovaranje
(izbor)
Tad se podvigosmo već se ne lineći,
U luku idosmo tiho se vozeći.
Zatim plav surgavši da se ne razbija,
Pojdosmo, ustavši, u carkvu najprija,
Ter se poklonismo u carkvici onoj
I molbe svaršismo svak po običaj svoj.
Taj hvaljena mista paka ophodismo
Ka lipa i čista pomljivo vidismo,
Ki se zelenjaše vartal, i gustirnu
Ka nikad pojaše onu družbu virnu
Od ke ti zgor pisah (koj budi vičnji raj!)
NIKOLA
Nastojmo imiti mi kriposti one,
Tim dobro činiti koji nas progone.
PASKOJ
Ni dosti čistoće i divstvo imiti
Vikovnje tko hoće spasenje dobiti,
Jer jedna dobrota u raj ne dovodi,
Ako se grihota koja š njom nahodi.
Priredio: Z. Sarić
