Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Kro­nična ne­bri­ga države za agrar

Josip Anišić, ekonomist po struci, već je trinaestu godinu na čelu zemljoradničke zadruge »Salaš« iz Subotice, koja i pored svih opće poznatih nedaća koje prate ovu granu gospodarstva, uspijeva opstati i raditi na ovom području. U Zadrugu je udruženo oko 500 domaćinstava koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom, bilo na vlastitoj ili zakupljenoj zemlji, tako da u gotovo svakom selu subotičke općine postoji predstavnik ove zadruge.

HR: Godina za nama donijela je nezapamćenu sušu čije će posljedice još dugo osjećati većina ljudi koji se bave poljoprivredom kao jedinim izvorom prihoda. Koliko ste Vi i Vaši zadrugari pogođeni ovom teškom elementarnom nepogodom?
Prema javnim procjenama, ljetošnja suša donijela je štetu u vrijednosti od oko 40 milijardi dinara, a nadoknađeno je, putem države, samo nekih 2,5 milijarde dinara i to neadekvatno, a niti na vrijeme. Kako je jesen početak proizvodnog procesa u radu na zemlji, jedino je sjeme pšenice stiglo u nekim približno odgovarajućim količinama, ali samo koliko nam je Beograd odredio i namijenio, uz činjenicu da se krug općina zahvaćenih sušom – a Subotica s okolicom je zahvaćena preko 50 posto – proširio i na druge općine s teritorija Vojvodine, pa su se predviđene količine morale dijeliti i s njima. Tako su od tražene i procijenjene štete od 20.000 dinara po hektaru, poljoprivredni proizvođači dobili 180 kg pšenice po hektaru, što je u to vrijeme bila vrijednost od oko 3.500 dinara, uz 110 kg NPK (umjetno gnojivo) vrijednosti 1.200 dinara, a to sve ukupno iznosi ni pet tisuća dinara. S obzirom kako je i kod prinosa kukuruza jednaka, a možda i veća šteta, proizlazi da je isplaćeno samo 10 posto ukupne štete koju je prouzročila ljetošnja suša. Ostatak od 90 posto štete ostaje svim uposlenima u agraru kao preteško breme koje će morati sami da nadoknade.

HR: Hipotetički gledano, jer u sadašnjim realnim mogućnostima to nije moguće, kako bi se mogla ostvariti realna nadoknada prouzročene štete?
Iz iskustva vrlo dobro znamo da se stvarna šteta prilikom elementarnih nepogoda u proizvodnji nikada ne nadoknađuje u punom iznosu, već država nekim oblicima više simbolične pomoći nadoknađuje određeni dio. U razvijenim država štetu nadoknađuju osiguravajuća društva, s obzirom da se tamo osigurava cijela proizvodnja. Stoga već spomenuti iznos ukupno procijenjene štete ostaje samo imaginarno rješiva brojka na papiru, dok poljodjelcima ostaje realna borba za ostvarivanje svojih prava.

HR: Ljetos smo bili svjedoci konkretne akcije poljodjelaca u svezi ostvarivanja prava. Jeste li uspjeli postići nešto blokadom cesta?
Vidite, blokada cesta je posljednje što nam je preostalo nakon dvadeset bezuspješnih sastanaka s predstavnicima Vlade i ljudima zaduženima za agrar. Mi jednostavno nismo dobili ništa dok nismo izašli na barikade i tim svojim činom natjerali Vladu da nam da ono što nam pripada. Tako da se ne može reći kako nam je država dala 2,5 milijarde dinara, već je jednostavno natjerana na to. S druge strane pomoć koja je stigla u umjetnom gnojivu nije stigla na vrijeme, pa je jesenas zasijana pšenica nedovoljno »gnojena«, te će tijekom zime biti nezaštićena i »gladna« kako mi to u stručnom žargonu kažemo. Količine koje su sa zakašnjenjem stigle bit će iskorištene u proljetnim radovima, ali bi mnogo učinkovitije djelovale da su se koristile na vrijeme. Pomoć u nafti, koja iznosi oko 50 posto obećane pomoći od spomenute 2,5 milijarde dinara, dana je u tzv. beneficiji »državne« nafte u iznosu od osam dinara po litri i osigurane su solidne količine. Ali poljodjelci, pogođeni svim navedenim nedaćama, toliko su osiromašili i pokraj bonova koje su dobili za pogodniju nabavku nafte, oni jednostavno nemaju »živog« novca za kupovinu potrebnih količina nafte. Problem je što je rečeno da se ti bonovi moraju iskoristiti do konca kalendarske godine, a ta nafta je poljodjelcima potrebna za obavljanje proljetnih radova.

HR: Uz sve navedene probleme niti ono što se uspjelo spasiti od suše ne može se adekvatno naplatiti?
Rezultati suše se već vide i kroz logični skok cijena. Poljodjelci koji su bili prinuđeni dati ili prodati u dug pšenicu po osam dinara, sada su već na šteti jer trgovci i oni koji su je mogli kupiti, već imaju za nju cijenu od 13 dinara. Najbolji primjer je naplata suncokreta, koji bi trebao imati paritet 2,2 prema pšenici, još nikada nije plaćen ni 50 posto. Jedan dio je isplaćen, dok bi ostatak trebao biti namiren do kraja godine, ali i tu se stvara problem od strane uljara koje izbjegavaju isplatu u gotovu novcu, već pribjegavaju isplati u ulju i gotovoj robi, ne želeći se zaduživati skupim kreditima radi isplate premija proizvođačima. Tako su poljoprivrednici i u grani, gdje je rod bio malo bolji, ponovno oštećeni.

HR: Kakvi su pariteti cijena u odnosu na susjedne poljoprivredne regije?
Generalno gledano, vrlo je teško uspoređivati se sa susjednim okruženjem, ali je činjenica da su se cijene poprilično izjednačile temeljem činjenice kako je tržište manje-više otvoreno. Razlika je u stimulansima za proizvodnju. Mi smo ove godine po prvi puta imali stimulaciju za proizvodnju industrijskih kultura (šećerne repe, soje i suncokreta) po hektaru, ali je ona mnogo manja nego u susjednim zemljama. Drugo, mi u nasljeđe vučemo repove osiromašenog agrara i poljoprivrednici nikako ne mogu dobiti povoljnije kredite na dulji rok otplate kako bi uspjeli nadoknaditi brojne gubitke koje su pretrpjeli tijekom svih ovih godina. Također, svi ti pariteti nisu nikakav kredit, već čisto zelenašenje jer se za 100 kg sjemenske pšenice daje 240 kg merkantilne ili, na primjer, uree koja je ljetos bila 10 dinara po kilogramu. Tako poljoprivredniku koji se nije razdužio ostaje da mora dati 400 posto više za osam mjeseci, a takvu kamatu ne može izdržati nitko. Suša je pogodila i okruženje, ali su pomoći bile mnogo veće. Primjera radi, Hrvatska je dala 500 kuna (4.500 dinara) po hektaru zasijane površine pšenice. Osim toga, kao i u Mađarskoj, njihovi poljodjelci su zaduženi kod velikih banaka i nakon suše države su dale nalog bankama da njihove dugove reprogramiraju za još godinu dana. Dok nama nitko neće reprogramirati dugove…

HR: Uspoređujući navedene pokazatelje država u okruženju, nazire li se i kod nas neki model rješenja za poboljšanje situacije u agraru?
Naš problem je u jednom »začaranom« krugu između dužnika i zajmodavaca, u kojem na mjestu naših kreditora ne nastupaju banke i država putem robnih rezervi, već ljudi s kojima, prirodom vrste djelatnosti, tradicionalno surađujemo: mlinsko-pekarske kuće, uljare i pojedine trgovačke kuće koje nam daju određene kredite pod, na žalost, iznimno nepovoljnim uvjetima jer oni nisu uopće zainteresirani ni za kakve reprograme dugova. Poljoprivredni proizvođači su, s druge strane, pritisnuti neimaštinom i nisu u prilici ispoštovati obveze prema zadruzi, a mi smo pritisnuti od strane naših poslovnih partnera. Rješenje problema ogleda se, u ovom trenutku, jedino kroz aktivnije uključenje banaka u cijeli proces i njihove mogućnosti adekvatnog kreditiranja i reprogramiranja postojećih kredita na dulji period. Radi ostvarenja tog cilja trebala bi se donijeti jedna interventna uredba prema kojoj bi se poljodjelcima odobrili povoljniji krediti s manjim kamatama.

HR: Koliko jedan poljoprivredni proizvođač može očekivati čistog prihoda po hektaru?
U najboljem slučaju danas to iznosi oko tri do četiri tisuće dinara, što znači da štetu od 20.000 dinara, ukoliko u narednih nekoliko godina »dobro« prođe, može »uvući« tek za dulji period. Ova suša će se, nažalost, odraziti na jedan poduži period, kako na neposredne proizvođače, tako i na zadruge koje ih prate i pomažu u radu.

HR: Što neumitno znači…
Znači da se tako dalje neće moći raditi i mnogi će morati prekinuti svoj rad. Poljoprivrednici će se prestati baviti proizvodnjom, društvene i privatne organizacije, koje se bave tom granom, otići će u stečaj, jer se krugu prezaduženosti svih aktera ne nazire kraj i on sve više raste.
HR: Hoće li se zemlja koja ima žitnice koje bi mogle »hraniti« Europu, uskoro naći na listi zemalja koje »gladuju«?
Gladovati nećemo jer uvijek postoji rješenje u uvozu iz inozemstva. Ali i za to treba novaca. Primjera radi, ove godine je zasijano manje pšenice nego lani i to na još lošiji način. Na nesreću, prošle godine su se mnogi poljoprivrednici zaduživali i ulagali u zemlju, nadajući se kako će im se dobrim prinosom vratiti uložena sredstva.

HR: U kakvom je usporednom odnosu uvozna pšenica s domaćim zalihama?
Vlada je načinila veliku pogrešku što nije reagirala, videći kakva je situacija, i otkupila nuđenu pšenicu po nešto višim cijenama. I sada su mlinovi i trgovačke kuće, znajući za cijene u okruženju, iščekali pravi trenutak i podigli cijenu. Primjera radi, mađarska roba je uvijek konkurirala svojom cijenom postignutom u stimulativnoj suradnji agrara i države. Zato je i uvedeno protekcionističkih 30 posto carine na robu. No, sada ni Mađarska nema dovoljno robe, u Ukrajini se smrzla pšenica i sada je najaktualnija američka pšenica, koja istina ima dampinške cijene, ali… Njena cijena je 160 dolara na brodu negdje u Sredozemlju. Kada se izračunaju manipulativni troškovi prijevoza, cijena se diže na 197 dolara, što preračunato iznosi već 11 dinara uz troškove domaćeg prijevoza ona nikako ne može biti ispod 13 dinara.

HR: Sve više se špekulira o uvozu genetski modificirane pšenice. Ima li toga kod nas s obzirom da su takve »laboratorijski intervenirane« sorte otpornije na mnoge atmosferske prilike?
Genetski inženjering postoji. Svaka sorta koju mi ovdje uzgajamo je stvorena i kao takva ne postoji u prirodi. Mi već odavno imamo kvalitetnu suradnju s Institutom u Novom Sadu koji je ovlašten na našim prostorima za produkciju novih sorti. Iako nisam stručnjak za tu oblast, znam kako postoji tzv. zdravi inženjering, kojim se bez posljedica poboljšava sjemenska kultura u odnosu na »nezdravi« kojim se štetno utječe na genetsku strukturu budućeg proizvoda. Postoji primjer genetskog djelovanja u otpornosti sjemena na herbicide, i tako zasijana njiva može se politi najjačim otrovima, koji će uništiti sve štetočine, dok će opstati samo sjeme pšenice koje u sebi ima »ugrađenu« otpornost. U konačnici takva proizvodnja je mnogo jeftinija i isplativija.

HR: Koje su sorte pšenice najzastupljenije na našim poljima?
Sam proces proizvodnje i uvođenja novih sorti pšenice je jedan dulji proces koji traje obično nekoliko godina, tako da se mi uvijek oslanjamo na provjerene sorte koje nabavljamo u suradnji s Institutom u Novom Sadu. Trenutačno najzastupljenije sorte su »Europa«, »Pobjeda«, »Renesansa«, »Novosadska rana«, »Pjesma« i pomalo neke nove sorti kao što su »Zlatka«, »Stamena«, »Sofija«, koje su posijane u nekim manjim količinama. One su sada na »umnožavanju« u kombinatima i očekujemo da će nam već sljedećih godina biti dostupnije. No, postoji i ovdje strah od uvoza inozemnog sjemena, što najviše pogađa domaće sjemenare. Zaštitničku, ali i monopolsku ulogu ovdje ima ponovno Institut, koji ne dozvoljava veći uvoz konkurentskih sorti pšenice, za razliku od sjemena kukuruza. Primjera radi pojavile su se neke francuske sorte pšenice koje su mnogo rodnije od naših sorti, jer imaju sposobnost da iz jednog zrna istjeraju nekoliko vlati, za razliku od naših sorti koje iz jednog zrna mogu roditi samo jednu vlat.

HR: Kakva je budućnost naših ljudi koji egzistenciju ostvaruju radom na zemlji i postoje li određene naznake da bi moglo doći do ozbiljnije suradnje s matičnom državom? Ima li interesa hrvatskih gospodarstvenika da ulože u poslove vezane uz agrar?
Naši ljudi su stoljećima povezani emotivno sa zemljom i kad god dođu do nekog ekstra prihoda oni ga uvijek, nanovo, ulažu u kupovinu zemlje. Interes za vlasništvo nad zemljom ne jenjava, samim tim i za prirodu osnovne djelatnosti na njoj, ali ih posebno boli što ništa učinkovitije nije urađeno na planu vraćanja oduzete zemlje. Što se tiče suradnje i mogućeg investiranja hrvatskih gospodarstvenika, mi smo se više puta obraćali matičnoj državi kroz mnoge kontakte s primjerice Hrvatskom gospodarskom komorom, osječkim gospodarstvenicima i pojedinim tvrtkama iz Hrvatske, nagovarajući da oni investiraju u našu zemlju. Nažalost, još uvijek ne postoji adekvatno i ozbiljnije interesiranje.
g

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika