Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Mi – naše i vaše

U jednoj noveli ovih dana čitao sam, doduše o dječjem doživljaju, ali vrlo upečatljivom i pomalo tužnom. Naime, pisac govori o tome kako je jedna djevojčica imala vrlo dragu, malu lutku. Ona i brat su se nešto porječkali, brat je uzeo škare i razrezao lutku na nekoliko komada. Jasno, slijedila je beskonačna tuga u srcu djevojčice, kojoj je ta lutka bila ne samo draga nego često i simbol identifikacije, kako to kod djece često biva. Ta novela me je ponukala na jedno daleko dublje teološko razmišljanje ovih dana, a tiče se Crkve za koju znamo da je apostol Pavao uspoređuje s Tijelom. Ono što vjerski doživljavam jednako je bolno i žalosno, a to je »pocijepanost Kristova Tijela«.
    Od 26. studenog do 30. sudjelovao sam na jednom ekumenskom europskom simpoziju gdje su se okupili predstavnici iz dvadeset i četiri Kršćanske crkve i dvadeset zemalja Europe. Unatoč različnosti tamo smo se osjećali jednim. Međutim, spoznaja da je to Kristovo Tijelo razdijeljeno je vrlo bolna spoznaja upravo na tim susretima. Ipak, tamo na simpoziju jedan od zaključaka a i doživljaja bila je činjenica koja zabrinjava: zašto nas ne boli razdijeljenost kršćana?

LJUDI SUPERIORNOG »JA«: Sav ovaj uvod sam napisao u želji da razmišljamo zajedno o jednoj posve konkretnoj i našoj temi. Ima ljudi koji svaku rečenicu započinju s »ja«. Tako se postavljaju kao da je svaki njihov stav jedino ispravan, najbolji, najpametniji. Kad bi ostali kod toga vlastitoga samouvjerenja, možda i ne bi smetalo, eventualno bi ostali neugodni sugovornici, ali neka im ostane to superiorno »ja«. Međutim, kod tih ljudi koji svaku rečenicu započinju s »ja«, redovito se javlja jedna daleko veća opasnost, a ta je, da iz te vlastite samouvjerenosti gledaju na druge i ne samo misle nego i izriču stalno sud o drugima. Taj sud pretendira da bude neprikosnoven, nepogrešiv i često je više osuda negoli prosudba. Tada se uvijek sa zebnjom sjetim Isusovih riječi: »Ne sudite da ne budete suđeni, ne osuđujte da ne budete osuđeni!« Ili ona druga Isusova riječ: »Kojom mjerom mjerite drugima, tom mjerom će se i vama mjeriti.«
    I tada se događa ono što se dogodilo prije više od tisuću godina u nesretnom, takozvanom, Istočnom raskolu. Rimska delegacija je u ime Pape, koji je, da ne zaboravimo, tada ležao mrtav, isključila iz Crkve carigradskog Patrijarha, a on je isključio Papu i njegovu delegaciju. Gledajući povijesno, isključenje je bilo, dakle, i nestvarno i nerealno, i nije se moglo dogoditi između onih koji više nisu živi. No, to nije smetalo da se unatoč povijesne neutemeljenosti takav »razlaz« održi do naših dana i da je još uvijek predmet ne samo istraživanja nego i prosudba. Dakle, vratimo se na one ljude koji počinju svaku rečenicu s »ja«. Moram reći da ih se trebamo čuvati. Od njih se ograditi i za njih se moliti jer se njihovim »marljivim« radom događa baš to isključivanje, osuđivanje i cijepanje jedinstva jednoga tijela – korpusa. Nikada jedinstvo tijela ne čine veće grupe ljudi, nego se svaka podjela začinje u srcu pojedinca. Ako je taj pojedinac utjecajan, onda polako, ali sigurno, svojim »marljivim radom« truje svoju okolicu pa se nađe onda i grupa koja nosi taj pečat osude i isključivosti. Tako se događa da se cjelina počne dijeliti. Ako su na jednoj i drugoj strani ljudi skloni isključivosti, povlači se linija na relaciji ja – mi; naši – vaši. Tada se nađe nekakav »brat« koji ima škare i tu dragu, ovaj puta živu zajednicu, s kojom se identificiramo jednostavno rasiječe na dijelove. Koje li žalosti! Prva žalost je u srcu Stvoritelja, jer nas je On stvorio braćom i sestrama i u svojoj providnosti odredio živjeti u konkretnom povijesnom vremenu, u konkretnim okolnostima i konkretnom narodu. Kako Stvoritelja ne bi zabrinjavala razjedinjenost, kada nas on vidi kao jedne, jedincate i tako važne za ovo vrijeme i za ovaj prostor, jer nas je pozvao za svoje suradnike da nastavimo njegovo djelo življenja, posjedovanja i gospodarenja prirodnim bogatstvima kojima je obdario naš život, a to je ne samo imanje nego i kultura i sva zajednička dobra.

CIJEPANJE JEDINSTVA: Tko to i u čije ime može cijepati jedinstvo jednoga Tijela? Žalosti to svakog dobronamjernog člana te zajednice, kada se danima i godinama osjeća krvava rana cijepanja i rezanja na grupe i podgrupe. Tako se događa da postane »normalno« ono što nije normalno, a to je, da se u istoj zajednici ljudi dijele na »naše i vaše« do te mjere da se čak suprotstavljaju i ne primijete da u tom času počinje proces uzajamnoga isključivanja i rastakanja zajednice do uništenja.
    Vraćajući se na onu novelu vidimo da je stvar započela naivno, »malom svađom«, uočavanjem različitosti i nekakvim »opravdanim« razlozima. Onda se dogodilo da je »brat« koji ima škare, razrezao to tijelo. Našlo se onih koji započinju svaku rečenicu s »ja«, kao neprikosnoveni nositelji te činjenice i kada se je stvar zatrovala, makar više nema utemeljenja, rana se »da na zlo« i raskol postoji. Mjesto da se zaustavimo, pogledamo istini u oči i hrabro zaokrenemo zajedno pravim i pravednim putom, brišući iz svoga rječnika »naši – vaši« i svaku drugu vrstu dijeljenja i prebrojavanja, mi ostajemo uz jasnu dijagnozu dalje ležati u bolesničkom krevetu.
    Sada je Advent. Vrijeme nade. Vrijeme iščekivanja. Stoga se barem mi kršćani možemo okrenuti jednoj novoj nadi, jednom molitvom da ovaj Božić koji će biti opterećen i velikim društvenim ispitom, doživimo kao osvješćenje Utjelovljenoga Boga u konkretnu povijest, i konkretan narod, i konkretno vrijeme. Da ga pustimo da se među nama utjelovi, a On je jedini mir i jedini ujedinitelj koji je vrlo rijetko započeo svoj govor s »ja«, ali je sve više pretvorio sve nas u svoje Mistično tijelo.                     g

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika