Arhiv tekstova
Lirska biografija iz egzila
Vinko Nikolić rođen je 2. ožujka 1912. godine u Šibeniku, gdje je završio srednju školu. Filozofski fakultet je završio u Zagrebu, gdje je u razdoblju od 1930. do sredine 1945. godine profesor srednjih škola. Tada napušta zemlju i živi u Italiji kao ratni zarobljenik i politički izbjeglica. Preko Marseillea dospijeva u Argentinu, ali se 1966. vraća u Europu. Od 1968. godine živi u Barceloni, gdje nastavlja urednički i nakladnički rad. Zajedno s Antunom Bonifačićem pokrenuo je 1951. godine »Hrvatsku reviju«. Uredio je niz antologija: »Hrvatska majka u pjesmi« 1941. godine, a sa S. Košutićem »Hrvatsku domovinu«1942., »Pjesme o majci« 1944., i »Pod tuđim nebom« 1957. godine. Početkom rujna 1990. godine vratio se u Hrvatsku, gdje je živio i uređivao »Hrvatsku reviju«, ali sada ponovo domovinsku. Bio je zastupnik u Županijskom saboru. Umro je u Zagrebu 12. srpnja 1997. godine.
Vinko Nikolić poezijom se javio još u gimnazijskom listiću »Iskra«, koji je on pokrenuo i uređivao, a prvi značajniji nastup imao je u almanahu »Selo i grad« 1931. godine, dok se konačno afirmirao također u zajedničkoj knjizi »Lirika grude« 1934. godine, u kojoj se navijestio njegov bilingvizam – čakavski i štokavski pjev. Godine 1935., već je objavio svoju prvu zbirku pjesama »Proljetna svitanja«, a do 1943. godine objavio je još tri knjige: »Svijetli putovi« 1939., »Moj grad« 1941., i »Oslobođeni žali« 1943. godine.
Tri su dominantna tematska područja Nikolićeva pjesništva: jedan je rodni grad Šibenik u kulturno-povijesnom smislu, drugi je težački život, a treći majka i domovina, nerijetko shvaćeni kao sinonimi. Tematiku grada Šibenika strukturiraju motivi narodnih vladara, a posebice kulturni, graditeljski, kao i arhitektonski motivi, kao npr. motiv katedrale i njene povijesti, graditeljskih stilova i kulturnih institucija, te zacijelo njena duhovna i religijska aura. »Preko te duhovne vertikale, ona podrazumijeva i motiv Boga i vječnosti, sakralne i religiozne inscenacije, eshatološko i transcendentno osvješćenje«, piše među ostalim književnik Cvjetko Milanja o lirici Vinka Nikolića.
Nikolićevu poeziju karakteriziraju motivi i teme težačkoga života, zemljodjelstva i s tim povezanih kućnih običaja i vjerskih uputa za život. Arhekodovi Nikolićeve lirike su kruh-majka i vino-otac, i kao egzistencijalno i kao ontološko određenje. Otud Nikolićev kult majke kao roditeljice, patnice i čuvarice obitelji. Nije stoga čudno što je Nikolić suurednik antologije »Pjesme o majci«. Ambijentalni milje Nikolićeve lirike sadrži uz poljodjelske motive i mediteransko-kulturni, ribarski i običajno-etnološki repertoar. Nikolić se u razvojnom poetskom smislu nije puno mijenjao. Očit je tip pjesama slobodnoga, besjedovnoga stiha, koji je manje artističan, a više fabulativan. Godina 1945. otvara novu pjesnikovu tematiku, jer započinje Nikolićeva egzil-faza. O Nikolićevoj lirici iz tog perioda Cvjetko Milanja bilježi kako su te pjesme njegova biografija, »biografija njegova zanosa, ali i ideologije. Moglo bi se reći da Nikolić upravo kranjčevićevski domovinu nosi u srcu, ali i u duši kao slatko-gorko opterećenje, ovisno o povijesnoj više negoli osobnoj sudbini, nerazdruživo povezanoj s domovinom kao ontološkoj punini«. Oko 1970. godine nastaje Nikolićeva poznata poema »Pismo mojoj Hrvatskoj iz tuđine«. To je poema koja ima intenciju kao »Simfonija« Antuna Bonifačića. Pokraj toga što detektira i iskazuje identitet Hrvatske, iskazuje i osjećaj lirskog subjekta prema tom identitetu. Nikolić nas kao lirski kazivač obavještava o nemilom povijesnom usudu Hrvatske, kao što nas uvjerava o nesretnomu stanju lirskog subjekta zbog povijesne sudbine.
Osim navedenih djela važnije knjige Vinka Nikolića su »Oskvrnuto proljeće« 1947., »Duga nad porušenim mostovima« 1964., »Pred vratima domovine« 1966., »Gorak je zemlje kruv« 1977., »Povratak« 1990., kojima je Nikolić izrazio autolegitimacijsku pjesničku poziciju.
Kiša je maćala štrade
Fortuna je juga na moru, pari da ne će
nigda bonacati.
Maćane su prvin kapjama kiše kamene skale
i cimenti
smočene su dolačke kale.
Lipo mrliši zemja poškropljena
prvon jesenjon kišon,
a ja na ponistri stojin i uživam
u mrlišu prvon
pa divanim samin sobon
maloj jesenjoj kiši:
-Kišice mala, suvu zemju poškropi,
padaj, bona, padaj, samo se bojati nemoj,
neka me friški tvoj mrliš napoi,
ponda kišica, aj ća, jerbo
imaju trgati judi, ai moji.
Posni je na škuru krpu neba
niko metnija fetu sazrile cate.
maćati-smočiti
štrada-ulica
kala-ulica
ponistra-prozor
mrliš-miris
fita-kriška
cata-dinja
Priredio: Z. Sarić
