Arhiv tekstova

Uspjeh i neuspjeh

Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Imaginarna granična linija koju nelustrirani zamjenik opravdano odsutnog predsjednika radikala sada, u jeku predizborne kampanje, izvlači iz naftalina. Kao da smo nakon desetljeća i pol dugog puta, prepunog nesreće, ratova, ruševina i prognaničkih kolona, opet na početku. Točnije, to nam pokušava sugerirati mrtvački ozbiljno lice gospodina zamjenika, koji s ekrana novosadskog TV Apolo, beogradskog B92, a posredno i preko svih ostalih medija, poručuje kako mu je želja da »Velika Srbija bude jedinstvena država«, da će se »promijeniti svjetske okolnosti«, da »izbori u Hrvatskoj ništa nisu promijenili, jer su tamo ponovo Hrvati na vlasti«, i tako dalje i tako redom.
    Poslije relativnog uspjeha na propalim predsjedničkim izborima, radikali očito traže glas više ne bi li stekli prednost nad konkurentima, pa su se dosjetili nekadašnje vlastite (većinske?) retorike i objekta mržnje – susjeda Hrvata, koji nam zapravo i nisu neki susjedi, jer je njihovo samo ono iza spomenute toliko ismijavane linije, a ne odmah tu iza Dunava.
    Budući da se, kako se ovih dana može pročitati u ovdašnjem tisku, većinsko raspoloženje građana Srbije kreće od umjereno desnog do ekstremno desnog, radikali računaju na kratko pamćenje puka i u kampanju ubrizgavaju ideologiju koja budi najgore porive u ljudima. U svemu tome i te kako ima i elemenata krivične odgovornosti, ali država ne reagira. Čine to samo pojedini intelektualci i novinari, i to oni koji su od ranije poznati po svojim otvorenim i kritičkim stavovima, i koji su zbog svega toga odavno prokazani u ‘nacionalno svjesnim’ srpskim krugovima.
    Ali, nisu samo radikali ti koji kampanju čine sumornom, a sliku budućnosti zamagljenom. Svojski se trude i svi ostali, ili gotovo svi ostali, da građanima skupo prodaju nešto što je na normalnom tržištu zapravo bezvrijedno – demagogiju. Jedni nacionalnu, drugi socijalnu. S tisuća bilborda po cijeloj zemlji, sa svih televizija i iz svih novina, stara, dobro znana, u mnogome istrošena politička lica, traže za sebe novu šansu. Novi mandat, novu beneficiju. A to podrazumijeva da se mnogo toga zaboravi. Probleme pod tepih, daj da ovo izguramo, a što će sa zemljom biti, pa nije važno, ne može biti gore nego pod Miloševićem.
    Kada Miloševićevo vrijeme postane jedini parametar u odnosu na koji se mjeri uspjeh, onda je sve neuspjeh.
Z. P.